ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)
Strana - 557
ranju te gradje. Unione Nazionale »Amici degli Archivi« tretira također pitanje reforme arhiva u Italiji. Razni su arhivi u tom smjeru poslali brojne molbe i prijedloge za reforme svojim kolegama, parlamentarcima, udruženjima arhivista i drugima. Jedan takav projekat o autonomnoj upravi arhiva bio je predložen i na sindikalnom kongresu u Rimu g. 1948. Svi su se ti prijedlozi više obazirali na pitanje napredovanja arhivista, a nisu zahvaćali problem arhiva općenito. Zakon od 13. travnja 1953., br. 340. — Unione Nazionale, Amici degli Archiva) — nepotpun jeu mnogom pogledu. 1) U zakonu je priznata državnim arhivima historijska, kulturna, znanstvena, tehnička i administrativna vrijednost i funkcija, a pri tome su se ipak držali sasvim po strani ljudi zainteresirani za te koji bi trebali u tom poslu u punoj autonomiji prednjačiti. — 2) Iskustvo i tehničko-regionalno poznavanje problematike predstavljaju bitni faktor u razvoju arhivistike, a to u zakonu nije došlo dovoljno do izražaja. — 3) Kandidate za VI. stupanj bira bez prava na priziv, tajni sud, koji sudi ex cathedra, a ne gleda stvar s tehničko-administrativne strane. Slijede brojni dalji prigovori na rečeni zakon i odgovarajući prijedlozi, koje ovdje ne ću iznositi zbog ograničenog prostora i zato, što imaju više nacionalni karakter, a nemaju neku opću vrijednost za arhivistiku U tom smjeru reforma zakona o arhivima kreću se i izlaganja Rafaela de Felice o Vrhovnom vijeću državnih arhiva 4 ) i Elija Lodolinija o podsekcijama drž. arhiva 5). Brojne druge osvrte na zakonodavstvo o arhivima navest ću u vezi s drugim problemima, o kojima će ovdje biti riječ. ZAKONSKA ZAŠTITA ARHIVSKE GRADJE. Zaštita arhivske gradje prije svega se odnosi na arhive i arhivsku gradju, koja se tiče države, a nalaze se kod drž. funkcionera. Tim se bavi zakon od 22. XII. 1939. br. 2006. e) Zakon od 22. XII. 1939. br. 2006 utvrđuje neotudjivost javnih spisa i tako arhivsko blago te vrste dobiva demanijalni karakter. Čl. 12. obavezuje drž. službenike, da pri napuštanju dužnosti moraju predati sve službene spise, koji se u tom času iz razloga službe nađu kod njih (»temporaneamente detenuti«). Radi se faktički o restituciji akata. Čl. 13. razmatra spise državne administracije, koji se nalaze kod privatnika. Nadzornici su dužni povratiti tu gradju. Ovdje je obuhvaćena i privatna građa, za koju se konstatira, da se rasprodaje i raznosi. Takva se grad ja mora deponirati u nadležni državni arhiv, a ne zaplijeniti. To ima za cilj očuvanje integriteta javnih arhiva, koji sačinjavaju vlasništvo države. Nadzornici mogu u skrajnjem slučaju tražiti intervenciju prefekture. Elio Lodolini tretira pitanje nadzora države nad arhivima javnih ustanova, koje nisu državne (enti pubblici non statali) 7) Država ima kao jedan od zadataka da bdi nad očuvanjem arhiva, koji nisu državni, bilo javnih, bilo privatnih. Država je kao čuvar kulture zainteresirana za očuvanje kulturnog blaga, dosljedno za očuvanje svih onih dokumenata, koji mogu poslužiti za proučavanje nacionalne povijesti. Na drugom mjestu država je zainteresirana, da se očuvaju spisi onih ustanova i javnih organa, koji imaju sličnu svrhu kao i država. U prvom slučaju takvi arhivi predstavljaju objekt državnog nadzora, a u drugom slučaju subjekt, t. j. država je juridička osoba, koja je redigirala te dokumente. — 557 —
