ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 544

opravdano ističu pisci —, kada treba odložiti pojedini predmet. Postavlja se pitanje, treba li svako pismo arhivirati, čim se na njega odgovori, ili treba cjelokupno dopisivanje o nekom poslu stajati kod referenta, dok se posao potpuno ne likvidira. Naša i inozemna praksa pokazuje, da se to pitanje ne može riješiti jednoobrazno. Treba, međutim, nastojati, da se za određenu kategoriju poslova odabere sistem, koji će se u određenom sektoru što dosljednije provoditi. Na kraju ovog poglavlja (VIII) pisci napominju, da je ovdje izričito obrađen problem postupka s dopisivanjem, a ne i čuvanje ostale dokumentacije, kao što su računovodstvene temeljnice radni nalozi, dokumentacija tehnoloških postupaka, personalni dokumenti službenika i radnika i t. d. Svaka od tih dokumentacija traži svoj način klasifikacije pa i zasebnu obradu, koja prelazi okvir ovog priručnika. Posljednje poglavlje (IX) sadržava zakone, uredbe, naredbe, pravilnike, uputstva i rješenja, koja su do danas obnarodovana u Službenom listu FNRJ u vezi s prikupljanjem, čuvanjem, zaštitom, obradom i povremenim škartiranjem arhivskih materijala. Objavljivanje svih tih pravnih propisa na jednom mjestu nesumnjivo je pohvalno, jer će mnogim interesentima korisno poslužiti. Pisci ovog priručnika su dugogodišnji praktičari te im je stoga djelomično i pošlo za rukom da na jednostavan i lako shvatljiv način obrade suvremeni problem registriranja i arhiviranja dokumenata u poduzećima. Da zaključimo. U predgovoru pisci ovog priručnika kažu, da mu je svrha da pomogne poduzećima i onima, koji u poduzeću registriraju i odlažu akte. Držimo, da je ova svrha djelomično i postignuta. Šteta samo, što u zadnjem poglavlju ove knjižice nije i nešto posebno rečeno o postupku škartiranja, o potrebi suradnje privrednih poduzeća s nadležnim arhivskim ustanovama, te o dužnosti poduzeća, da arhivima predaju uredno sređenu građu, a ne razbacane i rasute spise, kako se to skoro po pravilu zbiva. Da su i ta pitanja lijepo i pregledno izložena, bila bi to moćna propaganda za pravilan odnos poduzeća prema arhivskoj građi, i sve bi arhivske ustanove još ljepše pozdravile pojavu ove knjižice. Ovako je to njezin nedostatak, pogotovo kada se uzme u obzir, da će ova knjižica imati sigurno priličnu praktičnu ulogu u poduzećima. Da su kod njene redakcije autori i poduzeće Birotehnika, kao izdavač, zatražili suradnju arhivista, sigurno je da spomenutog nedostatka ne bi bilo. Zvonimir Jurčić. STARINE JAZU, ZAGREB, KNJ. 41 (1948), 42 (1949), 43 (1951), 44 (1952), 45 (1955), 46 (1956), 47 (1957). Od rata do danas izašlo je sedam knjiga »Starina« Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a uredili su ih akademici Antun Barac, Grga Novak, Marko Kostrenčić i dop. član Josip Badalić, a od 43 do 47 knj. urednik je Grga Novak. Od važnijih skupina objavljene historijske građe treba spomenuti: U 42 knj. str. 261—347 objavljuje Stipe Gunjaca, Repertorium actuum domini Antonu de Zandonatis olim publici et iurati notaru Jadre. Kao što kaže autor u podnaslovu: Prinos hrvatskoj prošlosti Zadra i okolice. U kratkom uvodu iznosi kako je taj repertorium nađen u podrumu polusrušene kuće u Zadru 1944. g. To je sveska u koju su u — 544 —