ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 541

Zadra i Rijeke u Srednjem vijeku (str. 5—17). Ima kod nas više autora, koji mnogo pišu o historiji, i to na taj način, da napabirče ponešto podataka o nekoj temi, to prepričaju, pa time, kao »naučnim« radovima, ispunjavaju strane i strane raznih i brojnih publikacija. Tako je nekako i S. An toi jak za ovaj rad pokupio nešto podataka, na koje je naišao, pa ih suho prepričava bez zahvata u cjelovitu i suvislu problematiku i bez udubljivanja u tu problematiku. Ovakvi su radovi sasvim suvišni i nepotrebni u »Vjesniku«, i ne samo u »Vjesniku«. Ni za opsežnu raspravu dr. I. Beuca, Statut zadarske komune iz 1305. godine, koja zaprema ništa manje nego 270 štampanih strana, ne možemo naći opravdanje, zašto je objavljena u »Vjesniku«. Vrijedna je svake pohvale težnja autora da publicira ovu studiju u čast 10-e godišnjice oslobođenja Zadra, ali je njeno mjesto bilo u zadarskim publikacijama odnosno u zagrebačkim publikacijama Jugoslavenske akademije, a ne u ovom »Vjesniku«. Tu je ona oduzela mjesto drugim prilozima. Jer, da je na tih 270 strana publicirana nova i nepoznata gradja za historiju Istre, koja nam je toliko potrebna, tada bi tek »Vjesnik« ispunio svoju zadaću, i time dao koristan i potreban prinos, odnosno poticaj hrvatskoj historiografiji, kakav se od tog »Vjesnika« sa Rijeke i očekuje. To je ujedno najvažniji prigovor ovom drugom svesku »Vjesnika«! Inače je ova studija dr. I. Beuca pisana s mnogo pažnje, erudicije i s korištenjem svim štampanim izvorima. Ne možemo ovdje ulaziti u obimnu, načelnu i diskutabilnu problematiku: izgradnje naših srednjovjekovnih primorskih komuna, recepcije rimskog prava, stvarnog utjecaja bolonjske škole, izvora statutarnog prava, odnosa običajnog prava spram volje i pritiska suverene vlasti, itd., kao ni u autorove teze o tim pitanjima. Želimo samo spomenuti, da nam se čin« nedovoljno kritičan autorov stav spram talijanske literature, koju citira, a uz to, kako smo već ranije rekli, mišljenja smo, da suho reproduciranje zakonskog teksta statuta, bez analize, kakva je bila primjena tog zakonskog slova u životu, nema zapravo nekog posebnog naučnog smisla. Treći svezak »Vjesnika« ispunjen je naprotiv isključivo građom, i u tom je njegova posebna vrijednost. Glavni dio prostora (str. 5—339) zauzima izvrstan prilog dr. M. Zjačića, Knjiga riječkog kancelara i notara Antuna de Renno de Mutina, 1436—1461. Radi se o najstarijim sačuvanim riječkim kancelarskim i notarskim spisima. Ovo nije samo prvorazredan izvor za historiju Rijeke, već je to izvor šireg značenja s obzirom na važnost pomorsko-trgovačke uloge Rijeke u XV. stoljeću. Pored obilne privatno-pravne gradje, kakvu po pravilu predstavljaju notarski spisi, ima tu i vrlo zanimljive javno-pravne gradje, kao odluka i uredaba gradskog vijeća Rijeke, kojih je pregled sadržaja autor lijepo prikazao u svojim uvodnim napomenama pred tekstom spisa. Dio ovih spisa notara A. de Renno objavio je 1912. i 1913. godine talijanski iredentistički historiograf-propagandist S. Gigante. Medjutim je dr. M. Zjačić utvrdio, da u tim publiciranim dijelovima postoje »mnoga, mjestimično vrlo znatna, odstupanja od izvornog teksta« (str. 8), pa je ne obazirući se na bezbroj sitnijih grešaka u čitanju S. Gigantea objavio ništa manje nego šezdeset osam štampanih strana onih znatnijih i osjetljivijih grešaka Giganteove transkripcije. To je ne samo vilo koristan posao, nego je evo time još na jednom konkretnom primjeru više nego obilno i dokumentarno dokazao, kakva je »naučna« vrijednost tekstova publiciranih od talijanske iredentistič— 541 —