ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)
Strana - 473
Grad je međutim i dalje držao inicijativu u svojim rukama. Iste godine, kad saznajemo za ovaj pokušaj prijevare, svi su susjedni plemići pred samostanom Križara u Stolnom Biogradu protestirali, optužujući Varaždin, da se nastoji domoći njihovih zemalja na posjedima Gorica, Zbelava, Žabnik, Zamlača, Lužan i Vidovec. 107 Godine 1436. opet Varaždin njima ne dopušta, da u Bartolovcu sagrade crkvu sv. Bartola, u Zamlači kapelu sv. Nedjelje, te imadu patronat nad njima. 108 Navedene godine saznajemo, da plemići Jakopovca pretendiraju na posjed Goričan, plemići Grebengradski na Bartolovec i Zamlaču, a Herk na Jakopovec. 109 Zanimljiva je svakako vijest, da je kralj Albert pomislio taj vječni spor Varaždin —susjedni plemići riješiti dvobojem, koji bi se imao održati u Budimu. 110 No prije je kralj Albert i umro, nego što je do dvoboja došlo. . Posjedujemo ipak jedan veom važan podatak o tome, kako je grad Varaždin mogao doći do susjednih zemalja, na koji je način proširivao granice svog zemljišnog teritorija. Taj veoma važan podatak donosi nam odgovor varaždinskog župana Stjepana Grebengradskog upravljen kralju u predmetu nasilnog prisvajanja Bartolovca po Fridriku Štosu. Taj podatak daje potpuno pravo našoj postavci o ekonomskom prosperitetu grada Varaždina, koji se ovdje ogleda u prekupljivanju plemićkih okolnih posjeda. Saznajemo naime, da su Bartolovec svojevremeno Varaždinu založili plemići od Bartolovca. Budući da plemići nisu gradu vratili dani novac, založeno dobro je postalo vlasništvo Varaždina. Fridrik Stos, silnik i čovjek stranac u službi Jana Vitovca, najprije je pribavio kraljevsku darovnicu na Bartolovec, a onda je pred spomenutim varaždinskim županom namislio gradu vratiti dužnu svotu novca. Grad međutim taj novac nije htio primiti, a ovaj je silom ušao u posjed. 111 Na temelju toga slučaja dolazimo do zaključka, da su mali feudalci okolo Varaždina krajem XIV. stoljeća podosta postali ovisni o gradeorundem ciuium et eiusdem Johannis Valpoth, ymmo claudestine et oculte in presenciam alicuius capituli vel alterius loci credibilis ađducentes, asserentes eundem rusticum esse prefatum Johannem Walpoth et per eundem talem fassionem face(re) fecissent, vt ipse Johannes Walpoth et iudex in persona tocius comunitatis dicte ciuitatis Varasdiensis quasdam porciones eorum possessionarias inter veras metas eiusdem ciuitatis Varasdiensis a parte predictarum possessionum Zenth Jacab et Zenth Bertalam vocatarum habitas et existentes eisdem nobilibus de Ze(nth Jacab et de) Zenth Bertalam donasset. . .« (MCV I, br. 111, str. 139/40). 107 — MCV I, br. 115, str. 143/4. 108 — MCV I, br. 116, str. 144/5. 109 — MCV I, br. 118, str. 149. 110 — MCV I, br. 124, str. 154/6. 111 -r MCV I, br. 159, str. 191/2. — 473 —
