ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)
Strana - 405
nja. Kako se najveći dio stare građe s historijskog područja Hrvatske i Slavonije do 1850. nalazi već u Državnom arhivu u Zagrebu, moglo bi se zauzeti gledište, da se ova građa iz vremena prije 1850., ukoliko se još nalazi na terenu, smjesti u njemu. I građa od općeg nacionalnog interesa trebala bi u pravilu ući u Državni arhiv. Zato bi bilo uputno, da se ustanovi, što bi s gledišta historijskih istraživanja, trebalo koncentrirati na jednom mjestu. No ovo nije za sada još aktuelnno i postupci oko restitucije mogu se pokrenuti tek u veoma rijetkim i izuzetnim slučajevima. Ukoliko međutim ipak dođe do opravdanih zahtjeva za restitucijom, ostavilo bi se donošenje zaključaka ocjeni za to obrazovane komisije, kako je to već postupljeno u slučaju Arhiva u Osijeku. Lijep primjer suradnje među ustanovama i međusobnog razumijevanja pokazao se je prilikom vraćanja Državnom arhivu u Dubrovniku, arhiva lastovske općine, koji se je nalazio u Zadru. Međutim rješenje problema, po kojemu bi sav teret i sva odgovornost pala na arhive, bilo bi jednostrano, a prema tomu i nepravilno. Treba naime i drugu stranu, a to će reći narodne odbore, privredna poduzeća i sve vlasnike arhivske građe uopće, upravo tako kao i arhive, obvezati zakonskim mjerama na odgovornost za čuvanje, sigurnost i zaštitu arhivske građe. Treba regulirati odnos između registratura i arhivskih ustanova, obvezati ih na čuvanje njihova materijala, odrediti, kada i u kojim razmjerima je dopustivo škartiranje u registraturama, precizirati, kako postupati s građom do njezina ulaska u arhiv. Treba odrediti, tko će donijeti onluku, kada stanoviti dokumenti gube pravu vrijednost, da se neprestano ne događa, da se registratura, u želji, da dobije na prostoru ili iz nekih drugih motiva, rješava materijala, koji još nije zreo za arhiv, i time prisiljava arhive, da preuzmu na sebe poslove registratura. Osnivanje regionalnih arhivskih ustanova s točno određenim područjem značilo bi dakle korak bliže u rješavanju odnosa između arhiva i registratura, ali bi ono također značilo prvi stupanj u koncentraciji arhivske građe privrednih poduzeća i ustanova. Upravo bi ti arhivi po našem mišljenju bili najpozvaniji, da postanu baze skupljanja i obrađivanja arhivskog materijala privrednog karaktera. Danas ni jedan arhiv ne vodi brigu o registraturama ni najvećih poduzeća. U prvo vrijeme mogli bismo se zadovoljiti otvaranjem jednog odjeljenja za privredne arhive u Državnom arhivu u Zagrebu, koje bi se vremenom moglo osamostaliti kao republički državni privredni arhiv za cijelu Hrvatsku, a u pokrajinskim bi se arhivskim ustanovama otvorilo posebna odjeljenja za privredne arhive. A već sada treba djelovati na velika privredna poduzeća, ustanove i zavode, da osnuju sami svoje vlastite arhive, kao što je to učinjeno posljednjih nekoliko decenija u ekonomski visoko razvijenim zemljama evropskog Zapada. Svaka arhivska ustanova za sebe u organizacionom pogledu predstavlja samostalnu upravnu jedinicu. Treba dakako predpostaviti, da će ona znati raspolagati svojom slobodom, da će znati upotrebiti vrijeme i — 405 —
