ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 396

dakle vrijeme, da se i mi počnemo jednom baviti tim pitanjima oko zaštite privrednih spisa kao važnih historijskih izvora s područja gospodarstva. To je uostalom jedan od najaktuelnijih problema, kojima se suvremena arhivistika zanima. Novi pogledi na svijet u vezi s ostvarivanjem novog društvenog poretka kao posljedice Narodne revolucije učinili su društveno ekonomska pitanja centralnim problemom naše historijske nauke. Kad smo već propustili sačuvati privredne arhive iz kapitalističkog perioda razvoja naše zemlje, ne smijemo propustiti, da ne zaštitimo spise naše socijalističke privrede. Zar ćemo i dalje slijediti primjere vlasnika tvornica i drugih privrednih poduzeća u kapitalističkom svijetu, koji, čim prođe" onih deset godina u kojima se spisi moraju čuvati, hite da ih se riješe kao nepotrebnog balasta. Pored zaštite registratura upravnopolitičkih vlasti pitanje privrednih arhiva glavni je predmet, kojim treba da se pozabavimo i da razmotrimo, koje bi organizacione forme trebalo ostvariti, „da se uspješno zaštiti arhivska građa privrednih poduzeća i ustanova. No ima još jedna vrsta arhivske građe, o kojoj naše arhivske ustanove imaju slab pregled. To su obiteljski arhivi i zbirke arhivalija u privatnom posjedu. Evidencija i kontrola privatnih arhiva nije izvršena. To je, uostalom, veoma delikatno pitanje, koje treba rješavati s mnogo obzira i razumijevanja, Sigurno je, da se privatni vlasnici obiteljskih arhiva ne mogu lišiti vlasništva, ali zato ima zakonskih mogućnosti, da ih prisillimo, da svoje arhive dobro čuvaju, da ih ne unište ili da ih ne učine predmetom trgovine. Isto tako možemo ih obavezati, da otvore svoje arhive naučnom iskorišćivanju. No dok se takvi arhivi, već iz obiteljskih tradicija, čuvaju redovno s nekim pijetetom, to je mnogo teže s vlasnicima arhivskih'zbirki, za koje arhivalije, u mnogo slučajeva, ne predstavljaju ništa drugo do li predmet trgovine. Nema sumnje, da i s njima iz taktičkih razloga treba oprezno postupati, jer inače prijeti opasnost, da arhivalije budu otuđene, odnesene iz zemlje, pa i uništene. Ipak se možemo zapitati, treba ii imati obzira s posjednicima dokumenata javno-pravnog karaktera, koji potječu iz javnih arhiva. Možemo se također upitati, kako suzbijati tendencije preprodavanja arhivalija iz jedne republike u druge, koje raspolažu bogatijim kreditima. Nije li to s gledišta arhivskih principa posve protuarhivistički? I kada postavimo pitanje, što smo mi do sada učinili na spašavanju i zaštiti arhivske građe na terenu, morati ćemo odgovoriti: organizirano i sistematski ništa. Izuzev pojedinačnih akcija arhivskih ustanova, većeg ili manjeg razmjera, dalje od konstatacije nismo pošli. Stavimo ruku na srce i priznajmo, da nismo iskoristili ni one mogućnosti, koje smo imali. Uostalom, NR Hrvatska je jedna od republika u zemlji, koja nema svog arhivskog zakona. Nedovoljna briga bivših državnih vlasti za zaštitu arhiva je neosporna činjenica. Ali mi ne možemo i ne smijemo optuživati prošle generacije, da su nesmiljeno uništavale arhivsku građu, a pri tome ostati skrštenih ruku i gledati, kako nam građa pred očima propada, pre— 396 —