ARHIVSKI VJESNIK 1. (ZAGREB, 1958.)

Strana - 397

puštena našoj nebrizi. Umjesto da optužujemo, pređimo na djelo, iskoristimo razumijevanje narodnih vlasti za arhivske probleme te njihovom pomoći otklonimo opasnost, u kojoj se arhivska građa izvan arhiva stalno nalazi, i stanimo na kraj njenu uništavanju. Preodgojiti čovjeka, da shvati vrijednost modernih spisa za nauku i da bi se u budućnosti pravilno odnosio prema napisanoj građi, bez obzira na njezin postupak i podrijetlo, — to 'je stvar dugog i napornog rada mnogih generacija arhivista, to je stvar budućnosti. A-već danas mi moramo u okviru naših mogućnosti poduzeti efikasne mjere, koje će donijeti relativno brze rezultate. Mi, dakle, treba da odgovorimo na pitanje, kako provesti zaštitu arhivske građe na terenu, koje su to organizacione forme, koje bi morali usvojiti, ako želimo u buduće spriječiti samovoljno uništavanje arhivske građe. Pita se, tko treba da vrši zaštitu i prikuplja građu s terena? Hoćemo li poći putem centralizacije ili decentralizacije? Hoćemo li slijediti primjere drugih narodnih republika, koje su ovo osnovno organizaciono pitanje arhivske službe razvijale u smislu stvaranja arhivske mreže ili ne? Hoćemo li poći stopama NR Srbije, koja je u tom pravcu pošla najdalje, postavivši na prilično širokoj osnovi veoma razgranatu mrežu gradskih arhiva? Treba li arhivstvo u Hrvatskoj proći onaj razvojni put, koji su prošli i prolaze arhivi u Srbiji, ili ćemo ići svojim putem? A. onda treba da se upitamo, koji je to put, kojim treba da krenemo. No bez obzira na koje stanovište se postavili, jedno je sigurno, da se više ne ćemo baviti samo jednim arhivom, kako je to bilo u prošlosti. Naša arhivska služba mora zahvatiti cijelo područje Hrvatske, i ne smijemo dopustiti, da i jedan pedalj zemlje — da se tako izrazimo — ostane izvan domašaja kojeg arhiva. Jednako tako moramo biti svijesni, da će se u organizaciji arhivske službe morati ogledati načela, na kojima se osniva naš društveni razvoj, naša državna organizacija. Ona se mora kretati linijom općeg društvenog razvitka naše zemlje i ne može nipošto ići s njom u raskorak. To su dvije osnovne postavke, na kojima mora počivati arhivska služba u NR Hrvatskoj! Prilazeći organizaciji arhivske službe, moramo dakako prije svega imati jasne pojmove o ulozi i zadacima arhivskih ustanova uopće. Snažni i brzi tempo života, kojim živi suvremeno društvo, nužno sili i arhive, da izađu iz svoje zatvorenosti. Očito je, da ne mogu i dalje spokojno počivati u mrtvilu, skrivajući se iza preživjelih romantičnih shvaćanja. I naši arhivi moraju napokon zauzeti određeno mjesto u općoj strukturi našeg društvenog sistema, a to mjesto odredit će, osim naravi njihova poslovanja, u prvom redu važnost, značenje i razmjer njihove djelatnosti u okvirima našeg javnog života. Po karakteru građe, koju čuvaju, po metodu rada i ciljevima, kojima služe, arhivi su tijesno povezani s interesima historijske nauke. Ali pri tome ne smijemo zaboraviti, da arhivi imaju mnogo dodirnih točaka i zajedničkih interesa s upravom zemlje, u čijoj su službi i nekoć stajali, a s kojom će se u buduće morati opet jače povezati. Iz te dvostruke usmjerenosti arhiva, prema nauci i prema upravi, izlaze i njihovi ciljevi i zadaci. — 397 —