Bács megyei püspöki körlevelek, 1930
— 10 Ovaj crkveni rad ne stvara nikakove smetnje državnim zakonima, jer se Crkva ne protivi tome, da se njezine škole za kršć. svjetovnjake u svakoj državi saobraze zakonskim propisima državnih vlasti, te je uvijek spremna, da se s njima sporazumi, da se uklone poteškoće. koje bi nastale. Nadalje imade Crkva neotuđivo pravo i dužnost, da nadzire sav odgoj svoje djece i u svemu, što je u vezi s vjerom i ćudoređem. 2. Obitelji. 1 obitelj imade neposredno od Eoga neotuđivo pravo na odgoj djece, jer joj je to i stroga dužnost. Ovo je pravo starije od svakog prava građanskog društva i države, te stoga nepovredivo od bilo koje zemaljske vlasti. Zakonodavna mudrost Crkve točno je i potpuno jasno označila ovo pravo i dužnost roditelja (Kan. 1113.) veleći: „Roditelji su strogo dužni, da se svim silama brinu za vjersko-ću- doredni, tjelesni i građanski odgoj djece." Ovo pravo roditelja bilo je višeput i sudbeno priznato kod naroda, koji se brinu, da se prirodno pravo poštuje u građanskim odredbama. Da navedemo samo jedan primjer iz najnovijeg vremena: Vrhovno sudište Federativne Republike Sjedinjenih Država Sjeverne Amerike u presudi o nekoj vrlo važnoj raspravi izjavilo je: „Državi ne pripada nikakova općenita vlast, da odredi jedan jedinstveni tip uzgoja omladine i da je tako prisili, da prima pouku samo u državnim školama", te kao temelj navodi iz prirodnog prava ovaj razlog: „Dijete nije puki stvor države. Oni, koji ga hrane i vode, imadu pravo i zajedno visoku dužnost, da ga odgoje i spreme za ispunjavanje svojih dužnosti." Povijest svjedoči, kako su se sa strane raznih država ova prava obitelji, koja im je Stvoritelj podijelio, vrijeđala, a kako ih je Crkva vazda čuvala i branila. To su obitelji i razumjele, te od prvih vremena kršćanstva sve do današnjeg dana očevi i majke šalju na milijune svoje djece u uzgojne zavode, koje je osnovala i kojima upravlja Crkva. I što je vrlo značajno, čine to i takovi katolici, koji sami slabo vjeruju, a i mnogi inovjerci, kojima je na srcu dobar odgoj djece njihove. „Sve te činjenice kažu, da poslanstvo uzgoja pripada prije svega, nadasve, u prvom redu Crkvi i obitelji; da im pripada po naravnom i Božjem pravu, te stoga da im pripada na taj način, da se ono ne može dokinuti, niti mu oni mogu izbjeći, niti ga čim nadomjestiti." Iz prava, koja po Božjem određenju pripadaju Crkvi i obitelji, ne može nastati nikakova šteta za istinita i vlastita prava države, po redu, koji je utvrdjen od samoga Boga. Ne pripada doduše državi pravo na odgoj s naslova očinstva, kao što pripada Crkvi i obitelji, ali joj pripada s naslova vlasti, koju ima za promicanje zemaljskog općeg dobra, što je njezina vlastita svrha. 3. Državi. To opće dobro jest mir i sigurnost, koju treba da obitelji i pojedinci uživaju u izvrši- vanju svojih prava, i što moguće veće duševno i tjelesno blagostanje, koliko se veće ujedinjenim sudjelovanjem svih državljana može u ovom životu postići. Dvostruka je dakle zadaća države: da štiti i promiče — a ne da proguta i pojedince i obitelji, ili čak da se postavi na njihova mjesta. Prema tome je pravo ili bolje reći dužnost države, da zaštiti naravno pravo obitelji i svrhunaravno pravo Crkve na kršćanski odgoj. Isto tako mora država štititi pravo djece na odgoj, kad ne dostaje rad roditelja zbog njihove nemoći ili nesposobnosti ili nedostojnosti. Poglavito imade država pravo i dužnost, da sa- glasno s pravilima zdravog razuma i vjere štiti vjersko-ćudoredni odgoj mladeži, te uklanja javne uzroke, koji su mu oprečni. Ovo zaštićivanje i promicanje odgoja i naobrazbe imade država pravo da vrši na mnoge načine: u prvom redu, da štiti i podupire odgojno djelovanje Crkve i obitelji, u drugom redu da otvara vlastite škole i ustanove, gdje ono djelovanje ne dopre ili ne dostaje. Osim toga imade država pravo zahtijevati i brinuti se za to, da svi državljani imadu potrebito znanje svojih državljanskih i narodnih dužnosti, te odredjeni stupanj umne, ćudoredne i tjelesne naobrazbe, jer je i to zahtjev općega dobra. Ali u svemu tome mora država poštivati prirođena prava Crkve i obitelji na kršćanski odgoj. Zato je nepravedan i nedopušten svaki uzgojni i školski monopol, ako taj obitelji fizično ili moralno sili, da svoju djecu, suprot dužnosti kršćanske savjesti ili i protiv njihove opravdane volje, šilju u državne škole. Odnošaj između Crkve i države. Crkva dakle i država imadu pravo na odgoj, premda na raznolik način; jedna je i druga vrhovna, ali svaka u svom redu i u granicama, koje joj određuje svrha. Svrha je države brinuti se za zemaljsko blagostanje, a Crkva se brine za nebeska i vječna dobra. Zato sve ono, štogod se odnosi na spasenje duša, potpada pod vlast i određivanje Crkve, a ostalo u građanskom i političkom redu, pravedno je, da ovisi o državnoj vlasti, jer nam je Isus Krist zapovjedio, da dademo cesaru, što je cesarevo, a Bogu, što je Božje. Jer se pak u odgoju obadvije vlasti, crkvena i državna odnose na iste ljude, treba da se obadvije drže ovih načela i da rade u sporazumu, što će biti na najveću korist društva ljudskoga. To su preobilno dokazali događaji svih vremena. Ono što je sv. Augustin govorio protivnicima katoličke Crkve, možemo i mi danas govoriti: „Pa dobro; oni, koji tvrde, da je Kristova nauka neprijateljica države, neka nam dadu takovu vojsku, kako Kristova nauka uči, da moraju
