Bács megyei püspöki körlevelek, 1930
— libiti vojnici; neka nam dadu takovih podanika, takovih muževa, takovih bračnih drugova, takovih roditelja, takove djece, takovih gospodara, takovih slugu, takovih kraljeva, takovih sudaca, napokon takovih porezovnika i takovih poreskih činovnika, kako to nauka kršćanska zapovijeda da budu: pa neka se onda usude tvrditi, da je nauka kršćanska štetna državi. Ili bolje, neka se ni za čas ne krate, da je ondje, gdje se ona vrši, proglase velikim spasom države “ Ne smijemo nikad spustiti s vida, da se kršćanska odgoja odnosi na čitava čovjeka, kakav je po duši i tijelu s naravnim i svrhunaravnim sposobnostima. A taj čovjek po grijehu istočnom ispao je iz svog prvotnog stanja. Isus Krist ga je otkupio i uspostavio u prvotno stanje posinstva Božjega, ali mu nije povratio mimonaravnih povlastica besmrtnosti tijela i ravnovjesja njegovih težnja. Slabost volje i neuredna težnja ostale su u čovjeku. Ova kršćanska istina od prevelikog je znamenovanja u kršć. odgoju. Zle sklonosti i nagnuća treba već od najranije mladosti ispravljati i krotiti, a dobra njegovati i ravnati. Nada sve treba prosvijetljivati razum i jačati volju pomoću objavljenih istina i pomoću sredstava milosti, jer se bez toga niti mogu zle sklonosti ukrotiti, niti se može postići savršen odgojni cilj Crkve Zato sv. Crkva osuđuje kao pogibeljne zablude sve one odgojne načine, koji ova svrhunaravna sredstva isključuju ili pot- cjenjuju, osuđuje medju ostalim i takozvani spolni odgoj, te t. zv. metodu koedukacije t. j. načelno nastojanje i provođenje zajedničkog odgoja obih spolova. Uzgojna okolina. I na okolinu, koja gojenca okružuje, valja dobro paziti, da bi kršćanski odgoj savršeno uspio. To su: obitelj, Crkva, škola, svijet. Sv. Otac svraća pažnju na žalosno nazadovanje obiteljskog odgoja. Mnogi roditelji slabo se brinu, da bi se dovoljno spremili za svoju prvu dužnost uzgoja djece. Zato sv. Otac ljubavlju Kristovom zaklinje pastire duša, da javnim i sukromnim poukama i širenjem knjiga, upozoruju roditelje na njihove preteške dužnosti. S obitelju tijesno sa veže Crkva, velika obitelj Kristova, koja obiluje najuspješnijim odgojnim sredstvima; ne samo sv. sakramentima i obredima, već i raznim udruženjima, školama i ustanovama, kojima je cilj, da mladež odgajaju u bogoljubnosti, a ujedno ih prosvećuju, — znanošću i umjetnošću, pak i u samoj zabavi i tjelesnom odgoju. Budući da je potrebno, da se mladež pouči u znanostima i umjetnostima, a obitelj je za to nedostatna, počele se osnivati škole. A osnivala ih je, što ne valja nigda zaboraviti, najprije Crkva, i kroz vijekove samo ona. Škola treba da svoj odgoj vrši u skladu s obitelji i Crkvom. Toj se sklad poremetio, kad su razne države počele osnivati tako zvane lajičke ili neutralne škole bez svake vjerske obuke. Za- pravi kršćanski odgoj ne dostaje nikako, da se u školi predaje nauk vjere, već čitavu obuku treba da provejava kršćanski duh. Gdje se to sprečava ili na razne načine krnji, katolici neće nikada dosta nastojati, da osnivaju, uzdrže i brane svoje katoličke škole. Ovo je nastojanje djelo istinski vjersko, bitni zadatak svake katoličke Akcije, a kad katolici bilo kojega naroda o tom nastoje, — neka bude glasno proglašeno i neka dobro razume svi, — ne čine stranačko političkog djela, nego vjersko djelo, koje im nalaže savjest. Dobre škole nadalje nijesu toliko plod valjanih naučnih osnova, koliko u prvom redu dobrih učitelja. I sv. Otac pun je radosti i hvale, što imade toliki broj dobrih učitelja, redovnika, redovnica i svetovnjaka, koji ljube kršćansku Crkvu, pak zato i povjerenu si mladež. Ah i za njih vrijedi riječ božanskog Učitelja: „Žetva je velika, a poslanika malo“. Molimo zato Gospodara žetve, da pošalje još mnogo takovih radnika na polje kršć. uzgoja. Nadalje treba paziti kod odgoja mladeži, „koja se mekana kao vosak savija prema opačini", i na svaku drugu okolinu, u kojoj se ona može naći. Treba dakle otklanjati zle prigode, a pružiti joj prigode za dobro u zabavama i društvima. Ovo je dužnost toliko veća, koliko su se u naše dane umnožale prigode za brodolom neiskusne mladeži, osobito u gradovima. Iz te nužne budnosti ne slijedi, da treba mladež odijeliti od svijeta, već da ju treba dobro zaštitili i kršćanski očeličiti protiv zavođenja i zabluda svijeta. Svrha i posljedica kršćanskog odgoja. Tad tumači sv. Otac pravu bit i svrhu kršćanskog odgoja. Neposredna je svrha kršćanskog odgoja, da se izgradi pravi savršeni kršćanin, ili da se izgradi sam Krist u onima, koji su po krštenju preporođeni. Jer kršćanin mora živjeti svrhunaravnim životom u Kristu, i taj život javno očitovati u svim svojim djelima, da se i život Isusov očituje u smrtnom tijelu našemu. Ovako uzgojen kršćanin, — jest čovjek koji postojano i dosljedno misli, prosuđuje i djeluje po zdravom razumu prosvjetljenom svrhunaravnim svjetlom Kristovih primjera i nauke; on je pravi i dosljedni muž značaja. Jer pravog značaja ne čini kakvagod dosljednost u vladanju prema ličnom nazoru pojedinaca. već kad čovjek postojano slijedi vječna načela pravde, a to ne može biti, osim ako Bogu daje, što Bogu pripada, kako to čini pravi kršćanin. Pravi kršćanin ne potcjenjuje ni naravnih sposobnosti, već ih razvija i usavršuje i tako oplemenjuje sam naravni život i postavlja mu nove vrednote ne samo u redu duhovnom i vječnom, nego i zemaljskom i vremenitom. To
