Baranyai helytörténetírás. A Baranya Megyei Levéltár évkönyve, 1985-1986. (Pécs, 1986)

ÖSSZEFOGLALÓK - Szerb-horvát nyelvű összefoglaló (Szita László, fordította: Theodorné Gorjánác Rádojka)

1944. pribeglo je stanovništvo pet mađarskih naselja Bukovine (Transilvanija); na teritoriju sreza Völgység županije Tolna 2131 duša, u srez Hegyhát županije Tolna 329 duša, u Bátaszék 145 duša, u Bačku 500 duša, u Baranju 716 duša (Hercegszabar, Hidas, Hímesháza, Palotabozsok, Somberek, Véménd). Društvenim, a pogotovo ekonomskim razvojem došlo je do promene u sastavu stanovništva ovih naselja. Mnogi su se tada odselili ali je mnoštvo življa ipak ostalo pored svog ognjišta. U četrdesetim godinama doseljenici su se nalazili u centru pažnje; u pedesetim i šezdesetim godinama bili su posve zaboravljeni. Posredstvom jedne uspešne televizijske emisije ponovo su postali predmetom diskusije. Ta etnčika grupa koja čuva staru mađarsku kulturu i koja je dugo živela u homogenom seljačkom društvu, uspela je da izrodi svoje intelektualce i da nastupi novim zahtevima. Svoja istorijska predanja sačuvali su usmenim putem i u šarolikim etnografskim predmetima. Nauka o istoriji, u korist Sikuljaca istražuje davno prošla vremena. Prvi naš prikaz obelodanjuje najstarije dokumente, knjiška dela i arhivsku građu o prošlosti Sikuljaca u periodu između 17661848. godine. U prošlom desetleću mnoge studije su objavljene o istoriji južnoslovenskih etničkih grupa tj. o Srbima, Hrvatima, Bošnjacima, Bunjevcima i Šokcima na stranicama arhivskog godišnjaka. Đuro Šarosac, u studiji pod naslovom „Počeci opšteg prosvećivanja i školstva u bošnjačkim naseljima okoline grada Pečuja" dopunjuje sliku o prošlosti narodnosti u županiji. Pomoću vlastelinskih arhiva i građe županijske kongregacije otkriveni su podaci koji se odnose na istoriju školstva. U odnosu naselja Nemet, Semelj, Ata, Sukid, Udvard, Kukinj, Salanta obrađena je i građa seoske arhive. Polazna tačka anaiize jeste školstvo, socijalno stanje učitelja te odnos biskupije i sela. Odgovor dobijamo i na pitanja kao što su: posledice mađarizacije u školstvu za vreme dualizma, školstvo za vreme Srba, školstvo i prosvetna politika za vreme kontrarevolucionarnog sistema u selima nastanjenim Bošnjacima. Studia se završava konstatacijom autora; nastava na maternjem jeziku ili uopšte nije, ili je samo delimično uspela da se afirmiše unatoč stalnim zahtevima za obrazovanje na maternjem jeziku. Situacija posle drugog svetskog rata jasno je opisana. Među centralnim pitanjima Antifašističkog fronta Slovena nalazila se i problematika uvođenja nastave na maternjem jeziku. Dajući prikaz savremenog školstva, ukazujući na važne promene u njenoj organizaciji i tehničkoj opremi, autor dolazi do zaključka da rezultati čak ni danas nisu zadovoljavajući. Studija autora Fogarassy László „Vojna istorija mađarsko—jugoslovenskih odnosa u periodu između 1918—1921 godine" u suštini dopunjuje informacije o posleratnim, mađarskosrpskim (jugoslovenskim) odnosima. Beogradska konvencija je tako odredila demarkacionu liniju da bi srpske kraljevske trupe (posle prvog svetskog rata) mogle okupirati pretendirano pouručje. Budući da se Srbija preobrazila u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca a teritorijalno se trostručno proširila, ulaziti u borbu protiv Mađarsko—sovjetske republike nije bilo u njenom interesu zbog komunističkih i hrvatsko separatističkih pokreta s jedne strane i zbog nesređenih odnosa sa Austrijom i Italijom s druge. Interesovanje je pokazala samo za Međumurje i Gradišće. Mirovna konferencija je ratifikovala već stvoren vojni fetakompli i dodelila ta područja (inače nastanjena Hrvatima i Slovencima) Kraljevini SHS, a vratila Mađarskoj teritorije južno od linije određene Beogradskom konvencijom tj. istočno-Zadunavlje, Bačku i deo Banata. Vlada Kraljevine SHi, nesaglasna da prihvati otcepljenje Tamiškog—Banata u račun Rumunije, po svaku cenu je zelela da zadrži za sebe Baranju sa pečujskim ugljenim majdanima, severnu-Bačku i Segedinski trokut. Povlačenje svojih trupa s tog područja čak i na apel antanté stalno je odlagala a separatistički pokret od strane malog broja stanovništva, pomoću ubačenih agenata, proglasio je „Baranjsko—bačku srpsko—mađarsku republiku". Zbog nepovoljne političke konstelacije, pokret je ostao bez svojih pristalica. Mađarske trupe su usle na teritorije vraćene Mađarskoj, budući da je meduvremeno došlo do utvrđivanja granice između dvaju zemalja. Horváth Csaba u studiji „Revizionistička stremljenja i narodnosna politika u Baranji u periodu između 1935-1937. godine, na osoban je način dao prikaz revizionizma i narodnosne politike kao popratnog, nerazdvojnog faktora. Centralno pitanje jeste misao revizije, tj. na koji se način ogledala u delatnosti savremene regionalne štampe i javnosti, u radu partija i udruženja te kako je dolazila do izražaja u svakidašnjem životu i javnom mnjenju. Szita László, prikazom arhivske građe pod naslovom „Razvoj međuratne nastave na maternjem jeziku u ogledalu statističkih podataka" daje pregled afirmacije narodnosne politike na polju narodnog obrazovanja. Pređašnja autorova studija, putem arhivske građe izveštaja Balázs Ferenca, stručnog nadzornika za narodnosne škole, dala je sliku o uticaju narodnosne politika na narodno školstvo na područjima županija Baranja, Tolna i Šomođ u godinama od 1938. do 1941., i o promenama u nastavi na maternjem jeziku, tj. o njenom