A muraközi uradalom gazdasága és társadalma a 17-18. században - Zalai gyűjtemény 68. (Zalaegerszeg, 2010)
Bevezető
je naseljava četrdeset i šest tisuća žitelja; broj naseobina je sto trinaest. Međutim ovo su pretežito mala mjesta, ali zato svako od njih ima i svoju posebnu crkvicu. Stanovnici su im svi Hrvati i katolici. Smatra se da su veoma marljiv narod i pitom, ali ih nazivaju i narodom lukava morala: Među njima namjernik ne čuje za krađu, ubojstvo, marljivi su ratari i imućni čemu u najavećoj mjeri doprinosi činjenica da zarađuju mnogo baveći se vozarenjem. Naime Međimurci odlaze u Trst i Rijeku, u Hrvatsku, u Budim, Peštu i gradove što se nalaze na ovoj strani Dunava, naročito prevozeći tamo trgovačku robu. Njihovi su konji veoma dobri i snažni i možemo za njih reći da su veoma lijepi. Vele daje grof Althan djed današnjih grofova, održavajući ergelu uzgajao španjolsku pasminu a takvu je i među kmetovima održavao po čemu bi se međimurski konji mogli nazivati poglavito španjolskom pasminom. Stoka je ovdje kao i u županijama Baranji i Šomođu, znači niže rase, svinji su također slični. Stočarstvom se ovdje ljudi bave a međusobno se stokom i trguje, no izvana s njima nema trgovine budući su skučene granice, malo je pašnjaka te stoga mnogo goveda ne može se niti držati. Ovce ovdje kmetovi baš i ne uzgajaju i ovo jasno zbog oskudnoga prostora za pašnjake. Budući je kraj Međimurja koji graniči sa Štajerskom brdovit u njemu uspijevaju dobre vrste vina koja se od vina što uspijevaju u Ugarskoj smatraju među najboljima: i u pograničnim austrijskim pokrajinama isto ima dobru prođu zvani insulaner. "20 Međimurje je vremenom postalo jednim od distrikta Zaladske županije a od 40-tih godina 17. stoljeća saborski zapisnici izviješćuju o izborima posebnog međimurskog plemićkog suca i porote. Ovaj je kraj u poređenju s drugim prostorima županije u relativno povoljnom položaju pretrpio razdoblje osmanlijskih ratova, unatoč gubitaka gustoća napučenosti bila je veća od županijskog prosjeka. Stoga je Zala početkom 18.stoljeća porez koji joj je nametnut nastojala u što većem dijelu prebaciti na Međimurje. 17. lipnja 1714. postignut je dogovor o tome da ubuduće 1/5 porezne obveze županije mora sama osigurati. Načelo quintali- teta, petine, nakon toga primjenjivano je desetljećima. Određivanje poreznog nameta obavljali su županijski činovnici ali su se ubiranjem poreza do 1750. bavila sama vlastelinstva.21 Prostor Međimurja u smislu mirovnih sporazuma nakon Prvog svjetskog rata 1920.g. dospio je izvan granica Mađarske, a izuzev nekoliko općina pripojenih Sloveniji danas pripada Hrvatskoj. Povijest posjedovanja vlastelinstva Gotovo cijeli prostor Međimurja bio je pod vlašću feudalnog veleposjeda nazivanog još i međimursko, a od 18. stoljeća sve češće nazivan je po svome središtu, čakovečko. Popisu iz 1720. godine uz vlastelinstvo se napominje svega nekoliko manjih plemićkih posjednika. Glede veličine, dohodovnosti i njegovih vlasnika * 22 20 Teleki 1993. Domokos Teleki pohodio je Međimurje 1795.godine. 22 Turbuly 1986.269-270., te Turbuly 2000. 25-30. 38
