Zágorec-Csuka Judit: Gábor Zoltán festőművész portréja (Lendva, 2002)
Szerkesztői előszó
Predgovor urednika Zoltán Gaborje akademski slikar iz Lendave koji živi u Zagrebu. U pozadini ove konstatacije se ne provlači tek tako bezbroj puta snažno naglašavano srednjoeuropejstvo s nedvojbeno pozitivnim karakteristikama multikulturalnosti, već i "razapetost na trokut" (korištenje geometrijskog pojmovlja u slučaju Gábora može se učiniti obvezujućim), trojnog mađarsko-slovensko-hrvatskog kulturnog kruga, pa ako hoćete i identiteta. Ova razapetost je u svjetlu Gáborovih ispovijesti ispunjena tragičnim prizvukom. Groznice djetinjstva, kušnje puberteta i mladosti, njegovo trajno nastanjenje i nalaženje toliko željene domovine te rasplinjavanje nade u povratak - to su teme koje čine glavne etape jednog bogatog slikarskog opusa. Bilo bi ga lako uvrstiti u kategoriju onih vječno mladih likovnih umjetnika koje pokreću eksperimenti, vječita upinjanja, stalan nemir za "novim/drugačijim" i želja za pronalaženjem savršene forme. Gábor nije takav: njega ne obilježava traženje već konačni proizvod, pronađeni zvuk, teme i motivi reducirani na minimum koji se pomalo mogu čak i optužiti za "škrtost na riječima", jer koristi minimalni izbor instrumenata. Na platno dospijevaju jedino predmeti koje je umjetnik dovoljno "pročistio", koje je prije postavljanja u žarište lišio suvišnih sjena i nataloženih "naslaga vremena". (U tom se smislu Gáborovu metodu može dovesti u svezu s kiparskima.) Jednom riječju, čista artikulacija i posezanje za motivima nisu usvojene značajke Gáborovih metoda, kako to i on sam često spominje, već prirođena potreba, zajedno s preciznošću i za grafičare karakterističnom, a gotovo i obveznom, "ljubavi prema redu". Pri vrednovanju umjetničkog puta nisu potrebne potanke opaske ocjenjivača: Gábor je čovjek koji cijeni vrednote, privržen nepokolebljivoj vjeri u ljudsku dobrotu i čovječnost. Zbog te otvorene i nepatetične angažiranosti - što kao pojam Gáboru nije nimalo stran! - pripada mu posebno mjesto među mađarskim (s malko pretjerivanja srednjoeuropskim!) slikarima 20. stoljeća. Tragovi klasičnog obrazovanja (budimpeštanske godine), te kasnije zagrebačka dodatna izobrazba i specijalizacija otkrivaju na Gáborovim platnima sljedbenika tradicionalne slikarsko-grafičke škole, a kroz privrženost figurativnom prikazu, a time i svjesnom stremljenju ka klasicizmu (portreti, mrtva priroda, arhitektura), i sljedbenika tradicije velikih pejzažista i portretista 20. stoljeća. Freske i povijesni panoi sežu u još ranija "bezvremenska" pretpovijesna razdoblja. Takva je i Gáborova "konstrukcija" povijesti rodnoga grada Lendave. Iz ispovijesti samog umjetnika doznajemo da je kao i kod drugih brojnih slika-studija i ovoj bilo glavno nadahnuće Fesztyjeva kružna slika. Uslijed ranije navedenih aluzija i konstatacija ne bi ga se 15
