Képviselőházi napló, 1906. X. kötet • 1907. junius 5–junius 20.
Ülésnapok - 1906-174
í/'í. országos ülés 1907 június 13-án, csütörtökön. 223 pravo hrvatskog jezika, kője im je zajaméeno u nagodi i trazit ce uvijek, da hrvatski jezik bude sluzbenim jezikom u svim granama javne uprave na teritoriju kraljevine Hrvatske i Slavonije. (Helyeslés a jobbközépen.) Kad bismo mi svoje pravo na hrvatski jezik napustili, kad bismo se mi tóga prava odrekli, mi bismo prestali biti Hrvati, jer jezik je glavno obijezlje narodnog znacaja. Mi se stoga ovoga nasega prava nikada podniposto odreci ne cemo. Ne mozda. da mivodimo ovu borbu za brvatski jezik is objesti ili i kakova jogunluka ili mozda is mrznje protiv Madzara i pro ti? madzrskog jezika. No, visoki sabore, mi smo uvijek bili vicni tudje stovati, a svojim se diciti! Mi ovu borbu za brvatski jezik vodimo is ciste, prave domovinske ljubavi, iz ljubavi prema svome jeziku. Veliki nas pjesnik neumrli Preradovic pjeva: »Ljubi, rode, jezik vrbu svega, Za njeg zivi, umiri za njega.« Ovo nisu puste rijeci, puste fraze, óvom ljubavi prama materinskom jeziku prozet je svaki Hrvat i svaki Srbin domovine Hrvatske (Élénk helyeslés és Zivio! a jobbközépen.) Za taj jezik svaki od nas bit ce spreman dati krv svoju! Óvom borboni nasom za prava brvatskog jezika mi pod niposto ne razdrazujemo hrvatski narod protiv Madzara i madzarskog jezika, kako nam je to neki dan prebaeio postovani gospodin zastupnik Pranjo Nagy. Postovani gospodin zastupnik predstavio se je narna, da je rodjen u Slavoniji, da podrzaje ondje rodbinske sveze, ali da je Madzar i da mu je Ugarska domovina — bas onako, kako se je predstavio brvatskom narodu ban gróf Khuen-Héderváry, kad je nastujáo bansku stolicu. Popovci Dusán : Mozda to nije sasvim slucajno. Lorkovic Ivan: Mozda tu ima izvjestna tendencija. Puric Josip: Ja mogu uvjeriti no samo gospodina zastujmika Nagya, nego cijeli ovaj visoki saboi 1 , da mi domovinu i narod ne drazimo protiv Madzara, nego obratno, da su bas zastupnici hrvatsko-srpske koalicije danas jedini elemenat, u hrvatskoj, koji narod miri, koji narod odvraéa od svib nepromisljenih koraka. (Helyeslés a jobbközépen.) Yisoki sabore! íiospodin zastupnik Pranjo Nagy je nama u lice pobvalio bivsu narodnu stranku i bivseg ministra Kovaöevitía; rekao nam, cini mi se, da se u njih ugledamo. To bi, visoki sabore, bilo zalostno i po nas, ali jos zalosnije po vas same. (Tako je! a jobbközépen.) Vi se u tom varate, ako mislite, da ste u bivsoj narodnoj stranci imali svoje prijatelje. Ja éu vam spomenuti samo jednoga od korifej a narodne stranke, koji je vama za ljubav u hrvatske realne gimnazije uveo jezik madzarski, koji je vama za ljubav iztieao, da Hrvatskoj néma buduenosti bez Ugarske i da treba, da se sto tjesnije s Ugarskom spoji, koji je jedini od hrvatskih historicara tumacio savez Hrvata s Kolomanom u protu-hrvatskom duhu, koji je jedini zagovarao, da se na svim zeljeznicama u Hrvatskoj i Slavoniji ima uvesti jezik madzarski, — spomenut cu vam, da je taj isti vas nekadanji korifej vas ostavio i presao u onu stranku u Hrvatskoj, koja ne ce ni da cuje za kakovu nagodu s Madzarima. Magdic Pero: Éljen Krsnjavi! Puric Josip: A kazem vam, da to nije jedini clan narodne stranke, koji vam je okrenuo ledza. Dok je stranacka kőrist njihova zahtievala, da budu uz vas. oni su bili uz vas, a cini je te koristi nestalo, odmah su vas ostavili na cjedilu. (Helyeslés.) Nama de nasuprot pred ocima samo interes Hrvatske i hocenio, da poradimo zajedno s vama na kőrist i blagostanje Ugarska i Hrvatska. S tóga nije uputno, da se, dira u ovu harmoniju, Sto sada postoji izmedju nas i u nase najnjeznije osjecaje. Visoki sabore! Gospodin zastupnik Pranjo Nagy zatrazio je od nas hrvatskih delegata nista manje nego da priznamo jedinstvo madzarske drzave. Gospodin narodni zastupnik trazi od nas time, da pocinimo vjerolomstvo, da pocinimo izdaju na svojoj vlastitoj domovini. Tóga mi, visoki sabore, uciniti ni ti mozemo, niti smi jemo, niti hoceino! Nama lebde pred ocima u óvom momentu rijeci i opet znamenitog hrvatskog pj esni ka : »Prosteno je svima svima — Zulumcaru, ubojici Samo nije izdajici.« Mi ne cemo da budemo izdajice narode svojega. Kad bismo odstupili od svoga stanovista, kad bismo priznali jedinstvo madzarske drzave, onda bismo mi, visoki sabore, s lica zeinlje izbrisali jednu veliku, jednu staroslavnu kraljevinu, izbrisali bismo s lica zemlje kraljevinu Hrvatsku. Nagy pozivlje nas, sinove Hrvatske, da priznanjem madzarskog jedinstva izbrisemo s lica zemlje nasu domovinu, a nasa je domovina i stara i slavna, jer kad jos nije bile madzarskog naroda u danasnjoj domovini, postojala je vec drzava Hrvatska. Godine 85 l 2. u jednom vaznom spomeniku zove se hrvatski ban Trpimir »Dux Croatoruin«, a drzavu svoju zove on veti iste godine »ltegnum Oroatorum«. Ovo nije bajka, kako bi rekao mozda gospodin Pranjo Nagy, vec historijskim dokumentom utvrdjena istina. Kad su posLje razvaljene moravske drzave Madzari na svojim brzim konjima zadavali strah i trepet susjednoj Njemackoj, kraljevina Hrvatska imala jed od njih mira, jer je tamo vladao prvi krunjeni kralj hrvatski Tomislav.
