Képviselőházi napló, 1906. X. kötet • 1907. junius 5–junius 20.

Ülésnapok - 1906-174

222 lik. országos ülés 1907 június 13-án, csütörtökön. i na pram iniin drzavama jodna drzavna zajednica. Ali iz tóga se ne moze izvesti, a contrario, da ta drzavna zajednica vrijedi na pram Hrvatskoj kao jedna jedinstvena drzava samo Ugarska. To sam ja rekao. kad sara prije govorio, da je to pogri jesno. Ako se ovako tumaci kako sam ja reako, onda mislim, da sam istinu rekao, jo priateljstvo izmedju madzarskog i hrvatskoga naroda moze se njetiti samo onda, ako se bude temeljni drzavni zakón citirao onako, kako u istinu postoji i kako sam ga ja u OYOJ visokoj kuci citao i razlozio. Time mislim, da se nijesam odaljeeio od paslovnika, pa lijepo zahvaljujem, gospodine predsjednice, sto ste mi dozvolili, da ovu pogrijesku ispravim. Elnök: A t. képviselő ur megköszöni az elnöknek, hogy megadta az engedélyt a szólásra. Engedelmet kérek, a képviselőház elnöke nem tagadhatja meg a képviselőktől azt, hogy a 215. §. bármely pontja alapján bármikor szót kérjenek és szóljanak, ez nem függ a képviselőház és az elnök engedélyétől. Egry Béla jegyző: Purics József! Puric Josip: Visoki sabore! Zakonska osnova o zeljeznickoj pragmatice, koja lezi ved preko tjedan dana na stolu ovoga visokoga sabora, dovela je hrvatske delogate, moje drugove i mene, u cudan polozaj, u komé moramo braniti zajednicki temeljni drzavni zakón, koji je sklopila kraljevina Ugarska s kraljevinom Hrvatskom godine 1868. Hrvatsko-srpska koalicija nadala se je s punim pravom, da ce növi kurs i növi reííim u Ugarskoj sto prije sanirati povrede temeljnog ovoga nasega zajednickog zakona, kője su nastale od postanka tóga zakóira do danasnjega dana. Ali ne samo da se nase nade nijesu ispunile, nego bas obratno, nőve se, evo, povrede nanasaju tomu temeljnom nasem zakonu, i to sa stranc one, odkuda smo ih najmanje ocekivali. Zajednicki hrvatskougarski ministar trgovine iznio je zakóm a zeljeznickoj pragmatici, koji urijedja temeljni zakón, narocito njegove §§. 46, i 57. Kad se je jjroéulo za ovu zeljeznicku pragmatiku i za one paragrafe, koji se kosé s temeljnim nasim drzavnim zakonom, mi smo ocekivali, da ce na obranu tóga temeljnog naseg zakona ustati sam ministar predsjednik. Mi smo culi i citali, da je ministar predsjednik izjavio, da on ne ce podniposto dati, da se u ovaj temeljni drzavni zakón dira. Pa kad je unatoc tóga ova zakonska osnova o zeljeznickoj pragmatici dosla pred ovu visoku kucu, onda moram drzati, da se ona izjava ministra predsjednika odnosi samo na nas Hrvate, da na ime ne ce predsjednik dozvoliti, da mi mozda diramo u nagodu, da ju vrijedjamo u kőrist Hrvatske. Kad bismo mi, visoki sabore, dirali nagodu, kad bismo mi trazili njegovu promjenu, onda bi to bilo i shvatljivo i razumljivo, jer kad je godine 1868. sklopljena ova nagoda, onda su njomu suzena prava kraljevine Hrvatske, dok je kraljevina Ugarska obratno dobila od nas velikih koncesija. Vi ceté se cuditi, ako ja kazem, da je Ugarska dobila koncesija, ali tako je. Dok je Hrvatska nagodbenim zakonom pridrzala sebi samo poslove bogostovja i nastave i poslove pravosudja, sve je ostale drzavne poslove ucinila ona zajednickima s kraljevinom Ugarskom. Dakle, visoki sabori, tko je dobio koncesija — Hrvatska ili Ugarska ? Ja drzim, da je ovdje posve jasno, da je koncesija dobda kraljevina Ugarska! (Helyeslés a jobbközépen.) Za to nam nemojte jjrebacivati, da vi nama dajete koncesije ili jirivilegija. Mi smo ocekivali, da ce protiv ove zeljeznicke pragmatike ustati i hrvatski ministar. Nagoda u §. 44. kaze (olvassa): »(3bzirom na zatupanje interese kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije ima se za iste kraljevine imenovati jedan pesebni dalm.-hrv.-slavonski ministar bez listnice kod sredisnje vlade u Budimpesti.« Sad dalje glasi: »Taj ministar je clan ukupnoga ministarskoga vijeca, imajuci u njem pravo odvjeta, pa je odgovoran zajednickomu drzavnomu saboru. On ce biti svezom izmedju Njeg. ces. i kr. apóst. Velicanstva i zemaljske vlade kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.« Kag hrvatski ministar imade u mimstarskom vijecu pravo glasa, to je bila njegova sveta duznost, da svoje drugove u ministarstvu upozori na §. 57. nagode, koji kaze (olvassa): »Za organe zajednicke vlade ustanovljuje se takodjer hrvatski jezik sluzbenom jezikom unutar granica Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.« Ovaj paragiaf imao je hrvatski ministar da najodlucnije brani u ministarskom vijecu. Ispravak, koji je hrvatski ministar podnio ovoj zakónskoj osnovi o zeljeznickoj pragmatici, nije u skladu s nagodbenim zakonom, nije u skladu s pravom hrvatskog naroda s obzirom na jezik. I usprkos tóga ispravka hrvatskog ministra u zakonskoj osnovi o zeljeznickoj pragmatici narivava nam ona u Hrvatsku kod zeljeznica jezik madzarski kao sluzbeni. Ovaj ispravak nije dostatan, da se vrsi na teritoriju kraljevine Hrvatske §. 57. i §. 46. nagode, koji potonji govori o namjestenicima kod zajednickik ureda. Jer samo onda ce nasi domaci sinovi moci náci kruha na teritoriju kraljevine Hrvatske i Slavonije, ako budu prigrlili jezik madzarski. Visoki sabore! Odkad postoji zajednica izmedju kraljevine Ugarske i kraljevine Hrvatske od god. 1002., Hrvatska je doprinijela za tu zajeclnicu velikih zrtava, i to materijalnih zrtava i zrtava krvi. Hrvatska je spremna za ljubav ove drzavne zajednice izmedju kraljevine Ugarske i kraljevine Hrvatske i u buduce doprinositi zrtve, budi materijalne zrtve, budi zrtve u krvi, ali nikada ne ce Hrvati zrtvovati svoga jezika, ne ce nikada i nikomu za volju zrtvovati steceno