Ljudje ob Muri. Népek a Mura Mentén 1. kötet (Zalaegerszeg, 1996)

Marina Šimek (Varaždin): As Regards the Finding of the Mould of St. Peter of Ludbreg on Metalurgical Activity in the South-Western Part of Croatia at the Beginning of Early Iron Age

Marina ŠIMEK uništiti kako bi se izvadio odljevak, ovako fragmentirani i neprepoznatljivi rijetko se nalaze i identificiraju. U Sv. Petru su nadena 4 mala kruškolika kalupa (T. V: 1-4) od kojih je jedan cijeli (T. V: 3, 3a). To znači da kalup nije bio iskorišten za lijevanje, jer bi u protivnom na kraju procesa morao biti razbijen. Zahvaljujuči rentgenskoj snimci ovog cijelog primjerka moglo se zaključiti da su ovi kalupi služili za proizvodnju razvodnika za remenje na konjskoj opremi tračkokimerijskog 'tipa. Analogne razvodnike kartirao je G. Kossack i uočio njihovu kronološku diferencijaciju iduči od istoka prema zapadu (KOSSACK, 1953, 138, karta 3). Ovo je dakle u našem nalazu drugi element materijalne kulture istočnog porijekla (uz sjekire s dvije ušice). Sv. Petru teritorijalno najbliži nalaz predmeta tračkokimerijskog stila je ostava iz Legrada, u bližini utoka Mure u Dravu, koja označava sam početak starijeg željeznog doba (VINSKI-GASPARINI, 1973, 168, tab. 127). Doduše, tračkokimerijski elementi prisutni su i medu nalazima iz tumula u Dvorišču-Turčišču u Medimurju, ali su kronološki nešto mladi od materijala iz Legrada i Sv. Petra (VINSKI-GASPARINI, 1987, 199, si. 12: 21). Ostali fragmentarno sačuvani kalupi za jednokratnu upotrebu nažalost nisu u dovoljnoj mjeri prepoznatljivi pa se ne može zaključiti kakvi su se predmeti u njima odlijevali (npr. T. V: 7, 8, 12-15). Jedino nešto kompletniji kalup sa sačuvanim ulijevnim kanalom te fragmente njemu sličnog, možemo povezati opčenito s produkcijom kolutastih predmeta nedefinirane namjene (T. V: 6, 9-11). Posljednji predmet iz jame 1 u Sv. Petru, a koji je takoder najuže povezan s metalurškom djelatnosti u naselju, je keramička koljenasto savijena cijev dekorirana stiliziranim prikazom konjske glave s naznačenom grivom (T. VI: 1). Na lokalitetu Velem nadeno je nekoliko keramičkih cijevi (MIŠKE, 1899, Fig. 9, 10, 11). Svaka od njih služila je kao sastavni dio mijeha za potpirivanje vatre, a tirne postizanje visoke temperature neophodne za taljenje rudače. Na širi otvor cijevi pričvrščivao bi se mijeh, a uži dio cijevi stavljao se u otvor talioničke peči ili pak neposredno iznad otvorenih, malo ukopanih ognjišta, takoder korištenih u metalurškim centrima (RODEN, 1988, si. 14). Daje naša cijev imala istu ovakvu funkciju potvrduju promjene izazvane visokim temperaturama, vidljive na njenom užem otvoru. O tipu mijeha koji je bio u upotrebi nemarno na žalost nikakvih podataka. Analogije za koljenasto savinutu cijev iz Podravine nalazimo na madarskim lokalitetima Velem, brdo Sag i Kornye (RODEN, 1988, si. 15), u Brezniku kod Dragatuša u Beloj Krajini (DULAR, 1985, 66) te na nalazištima Bosne, sjeverne Italije, Švicarske itd. Pitanje sirovine O porijeklu sirovine koja je korištena u pojedinom metalurškom centru ne može se govoriti bez prethodno provedenih analiza sastava bronce. Ovakve analize na materijalu iz Sv. Petra Ludbreškog na žalost nisu vršene pa o ishodištima bakra i kositra možemo govoriti tek uopceno. Kartiranje danas poznatih ležišta bakra pokazalo je nekoliko zona s izrazitom koncentracijom nalazišta. Ističe se područje zapadne Slovenije, središnje Bosne, istočne Srbije i Slovačko Rudogorje (WANZEK, 1989, karta 71). Obrada rudišta bakra na području exJugoslavije upučuje i na odredena, doduše skromnija, izvorišta ove sirovine i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (DURMAN, 1983, 8 i d.). Upravo su ona mogla biti zanimljiva za lokalnu metaluršku djelatnost. 54