Ljudje ob Muri. Népek a Mura Mentén 1. kötet (Zalaegerszeg, 1996)

Marina Šimek (Varaždin): As Regards the Finding of the Mould of St. Peter of Ludbreg on Metalurgical Activity in the South-Western Part of Croatia at the Beginning of Early Iron Age

Skupni nalaz kalupa iz Sv. Petra... Pojedini predmeti mogli su se izradivati i u jednodijelnim kalupima, npr. srpovi. U torn slučaju kalup je morao biti položen horizontalno, za razliku od dvodijelnih kalupa koji su zbog drugačijeg načina ulijevanja litine bili postavljeni okomito. Uz jednodijelne kalupe koristili su se poklopci (T. IV: 1,2). Oni su osiguravali bolju kvalitetu odljevka jer su priječili onečiščenje litine ali i savijanje odljevka u procesu hladenja. Za jedan od poklopaca, a oba su keramička, pretpostavljam da nije bio u funkciji (T. IV: 1). U protivnom bi se na njegovoj plohi sigurno nazirali obrisi predmeta kojeg je prekrivao. Visoka temperatura tekuče bronce svakako bi izazvala odredene promjene na površini s kojom bi bila u dodiru. To uostalom dokazuju i obrisi lamela u obliku riblje kosti, vidljivi na lednoj strani ranije spomenutog kamenog jezgrenika. Iako su kalupi iz Sv. Petra Ludbreškog služili za izradu različitog oružja i oruda ipak možemo istaknuti neke zajedničke karakteristike cijele kolekcije: 1. Za sve dvodijelne kalupe vazi samo jedna tehnika ulijevanja metala; bronca se ulijevala kroz proširenje ulijevnog kanala, a proširenje se uvijek nalazi samo na jednoj polovici kalupa (T. IV: 3-5). 2. Svi kalupi imaju marke za precizno poklapanje jezgrenika i to uvijek samo na jednoj bočnoj strani kalupa (T. I: 3b, 4b, 7; T. II: 3; T. III: 8). 3. Mnogi od naših kalupa imaju urezana po 2 ili više negativa odnosno negativi se nalaze na obje strane jezgrenika. U nekim se slučajevima radi o daljnjem koristenju več oštečenog kalupa, dakle o njegovoj prenamjeni za lijevanje novog predmeta (T. I: 5b). Drugi razlog je racionalno koristenje kalupa za odlijevanje više različitih predmeta, možda i s mogučnošču slaganja kalupa u niz (T. III: 1,2). 4. Naš nalaz jedan je od rijetkih u ovom dijelu Europe u kojem se može uspostaviti veza izmedu klinova (jezgri) i kalupa (T. IV: 6-13). Jezgre su se koristile kod izrade onih predmeta koji imaju šupljinu - tuljac za nasad drške. Najčešče su to šuplje sjekire, dlijeta, čekiči i dr. Sve jezgre, a nadeno ih je 8 po dimenzijama različitih, izradene su iz pečene gline, dugoljastog su oblika, u donjem se dijelu sužavaju. Završetak im je zaobljen, a gornji dio ravno odrezan. Na jezgrama se može dobro razlikovati donji dio koji je bio uronjen u vruču broncu pa je promijenio boju (ili čak nosi tragove bronce) od gornjeg dijela koji je bio izvan litine i kalupa (npr. T. IV: 8). Sve jezgre, osim jedne, imaju na gornjem rubu mali urez - oznaku koja markira prednju stranu, a nju je metalurg okretao prema kanalu za ulijevanje litine (tragovi ulijevanja: T. IV: 6a, 13a). Očito je daje majstor pokusima ustanovio koji je položaj jezgre unutar kalupa optimalan za odlijevanje predmeta podjednako debelih stijenki pa je urezivanjem oznake izbjegao moguču zabunu. Osim analognih nalaza sa več spomenutih metalurških lokaliteta treba svakako spomenuti i jezgru iz naselja u Gornjoj Radgoni koja zajedno s fragmentima kalupa sigurno signalizira odredenu ljevačku aktivnost (HORVAT-ŠAVEL, 1981, 298, T. I: 19). Jedno od pitanja vezanih uz ljevarstvo i metalurgiju, a koje zahtjeva daljnju diskusiju, je i pitanje fiksiranja jezgre. Da li je ona stvarno bila učvrščena glinenim omotačem oko kalupa kao što mis le neki autori (WANZEK, 1989, 64)? Čini mi se da bi se najbliži odgovor mogao dobiti eksperimentom, kao što je eksperiment poslužio i kod rekonstrukcije izrade Zemljanih kalupa (ŠIMEK, 1990). Drugu vrstu kalupa, znatno rijedu, predstavljaju kalupi za jednokratnu upotrebu (T. V). Pošto su namijenjeni specifičnom postupku lijevanja kod kojeg se kalup mora razbiti, dakle 53