Sarosácz György: A mohácsi kerámia és története (Dunántúli Dolgozatok 6. A Pécsi Janus Pannonius Múzeum Kiadványai 6. Pécs, 1965)

X. Függelék: - c) Kimutatás Schneidler Alajos fazekasműhelye által készített és eladott edényekről

MOMAČKA KERAMIKA I NJENA HISTORIJA (Izvod) Mohački koršovari i lončari su svoje cehovsko pravo dobili 18. februara 1718. godine. Na osnovu podataka iz 1786. godine u gradu je radilo 40 koršovara (majstora za crnu keramiku) i 7 lončara. Stalno povećanje broja majstora dovelo je 1802. godine do razdvajanja dvaju zanata i svaki je od njih dobio svoj ceh. Poslije ukidanja cehova (1871), koršovari broje 116 osoba, a lončari 30. Dvije trećine majstora su Šokci, a ostalo Madjari i Nijemci. Izvorski materijal koji se odnosi na oba ceha je veoma bogat. Glina je kopana na njivi Čele a zatim je paljena na temperaturi od 800-900 stepeni. Kvalitet ove gline je veoma dobar tako da debljina zida posude od 40 litara ne prelazi 2 do 5 milimetara. Glina se nalazila na dubini od 15-20 metara. Na prijelazu dvaju stoljeća iskopan je bunar i njime je glina iznošena na površinu. Zatim se moralo ići ispod zemlje, gdje se glina nalazila u tri sloja. Dva gornja su upotrebljavana za izradu lonaca, tanjura i zdjela, a treći, donji, za pravljenje koršova (bardaka). Pripremanje gline vršeno je na dva načina: rezana je kosom ili je kvasena u koritu. Od pamtivijeka sudje je pravljeno na nožnom kolu. Crna kramika je paljena u okrugloj peći koju okružuje zemlja. Otvor je bio dobro zatvoren da bi se dim uvukao u glinu te je ona tako dobijala lijepu sivu boju. Glazurano sudje se pali dva puta. Bojenu glazuru majstori su pravili kod svojih kuća iz poznatih oksida, dok su bijelu zemlju (engob) dovozili iz sela Varalja. Glina za vatrostalno posudje nabavljana je iz Cehoslovačke i odatle prevozena deregljama, Dunavom. U drugoj polovini 18. stoljeća dolazi do ekonomskog prosperiteta i prodajom grnčarije se bave već i trgovci. Unatoč lošim putevima proizvode mohačkih koršovara možemo 1786. godine sresti na svim većim županijskim vašarima: u Pečuhu, Pecsvaradu, Szigetvaru, Siklosu, Sellyi, Osijeku, Bataszeku, Szekszardu itd. Na prijelazu izmedju 18. i 19. stoljeća pored domaćih, kao redovni kupci javljaju se i bosanski trgovci. Dunavom se godišnje otpremalo oko 400 hiljada koršova i ćupova. Značajni dio posudjn se prodavao u susjednim južnoslavenskim selima, u selima preko Drave a mnogo ih je stiglo čak do rijeke Save. Obično je mijenjano za pšenicu, ječam i raž. Jedno putovanje je trajalo 10 do 15 dana. Osim toga majstori su odlazili na susjedne vašare i tržišta gdje je svaki od njih imao svoje stalno odredjeno mjesto. Poslije prvog svjetskog rata koršovari su izgubili veliko balkansko tržište i bili su ograničeni na mjesno tržište. Kod pravljenja crne keramike najveća pažnja je posvećivana velikim koršovima i ćupovima. Oblici tih predmeta podsjećaju na grčke amfore. Koršovi su izradjivani u veoma bogatim varijantama: haremski koršov, koršov čovjekove glave, koršov s krunom itd. Ukrasi se nalaze na ramenima i oko vrata i sastoje se od žljebitih linija, valovitih linija, linija pravljenih valjkom, a sem toga česti su i ukrasi pravljeni pritiscima prstiju. Na predmetima se često nalaze natpisi i broj godine. Osim koršova i ćupova pravljena su cjedila, lonci za brašno, avani, razne bukare i drugo posudje. Poslije gubitka većeg dijela tržišta majstori su pokušavali da prave ukrasne predmete, ali nisu uspjeli da stvore nov stil. Glazurano mohačko posudje, unatoč bogatim bojama, malo je do sada bilo poznato naučnim radnicima i madjarskoj publici. Medju ukrasnim predmetima najviše pažnje skreću zdjele, tanjuri i lonci, ali su vrlo lijepe i bukare i glazurani koršovi u različitim varijantima. Zdjele i tanjuri imaju koštano bijelu boju. Medju najstariju ukrasnu tehniku spada sipanje raznih boja jedne na drugu pored jedne povučene linije. Medju jednostavne načine spadaju i motivi izradjeni pomoću pečata. Najljepše varijacije nas podsjećaju na mačje šape dobivane oticanjem dviju boja. Najbogatiju ukrasnu varijantu čine motivi sastavljeni od geometrijskih elemenata, ptica i cvijeća. Ukrasi na zdjelama i tanjurima pisani su naokolo perom bogato zatvarajući površinu i još bolje izdižući pticu ili cvijeće na dnu posude. Za ukrašavanje je korišćena plava, zelena, žuta, crvena i mrka boja. Omiljenost ovog posudja pokazuje nam da su se majstori prilikom izrade prilagodjavali ukusu mjesnih Šokaca, Madjara i okolnih Nijemaca, a najviše prema Južnim Slavenima susjednih županija. Šokci i katolički Madjari su najviše voljeli posudje s bijelom bojom, a Nijemci sa zelenom. Koršovi i ćupovi od crne keramike upotrebljavani su za nošenje i držanje vode. Ćupovi su naročito bili omiljeni duž Dunava i Drave. U vrijeme proširivanja izrade glazurane kcremike crni predmeti označavaju i socijalno stanje 1 i -