Sarosácz György: A mohácsi kerámia és története (Dunántúli Dolgozatok 6. A Pécsi Janus Pannonius Múzeum Kiadványai 6. Pécs, 1965)
X. Függelék: - c) Kimutatás Schneidler Alajos fazekasműhelye által készített és eladott edényekről
korisnika. Sve do 1930. godine kod Šokaca se općenito kuvalo na otvorenoj vatri. Zdjele i tanjure, kao ukrase zidova, već od 1900. godine zamjenjuju već jeftini fabrički proizvodi. No njih još dugo možemo vidjeti na kuhinjskim zidovima. Izvjesni narodni običaji su vezani za crijepno posudje. Na Lucin dan se žito sije u zemljanom tanjuru, a pšenica se stavlja na božični stol u bukaru ili tanjuru. Kada pogrebna povorka kreće iz dvorišta kod Šokaca i Bošnjaka se o zemlju razbije lonac ili tanjur da bi s pokojnikom zajedno otišla iz kuće sva nesreća. U madjarskim svatovima kod igre Bijeli konj" galava se napravi od lonca ili ćupa koji se na kraju razbiju. U Mohaču su na imendan mjesto zdravice u dvorište šokačkog momka ili djevojke bacili lonac, koršov ili ćup. A muška djeca su kod omiljene igre konja koristili drške od koršova ili ćupova. U njemačkim selima su djeca sakupljala glazurane crepiće i igrali se s njima - imali su čitave zbirke i mijenjali ih med ju sobom. O nastanku mohačke keramike su prvi pokušali da pišu Lajos Szepes i Jozsef Szabadfalvi. Po njihovom mišljenju tim zanatom su se bavili najprije kalvinisti Madjari koji su se postepeno pošokačili. U savremenim matičnim knjigama se ne mogu ustanoviti mješoviti brakovi, to je bio vrlo rijedak slučaj. U mohačkoj okolici pronadjen je predmet iz 16. stoljeća. Pravljen je na nožnom koturu. Zid koršova je zadržao svoj arhaični oblik i nadomješten je karakterističnim balkanskim vratom i ustima. Oblik koršova u 16. i 17. stoljeću je još nesrazmjeran: vrat je dugačak, izrada ustiju je još jednostavna, oblik malo ukazuje na majstorsko djelo. Mohačko crno posudje je nastalo od arhaičkih grčkih, od provincijalnih podunavsko-rimskih i balkansko-slavenskih oblika. Postojanje glazurane keramika možemo pratiti od početka 16. stoljeća. Glazuranje u našoj zemlji na južnoj teritoriji - vezuje se za dolazak Turaka i balkanskih Slavena koji su se tada u velikim grupama naseljavali u ovim krajevima. Nekoliko oblika po sudja svjedoče da se prije dolaska tih naroda glazui ovdje još nije oputrcbljavao, mada je već bio poznat. Sipanje raznih boja, ukrasi pravljeni kičicom, glazurani koršovi, ukrasi tanjura u obliku zvijezde potječu iz 16. i 17. stoljeća i ukazuju na veze s Istokom. Ornamentiku glazurnog posudja čini linija. Originalnost linija treba tražiti u crnoj keramici. Može se diskutovati 0 tome da li ona pripada balkanskim Slavenima ili je možda preuzeta od Vizantije. Medjutim, očuvanje linijskih motiva se vezuje za tradicionalni život Južnih Slavena. Mohačka glazurana keramika se razvila iz mješovitih istočnih, zapadnih i srednjoevropskih oblika i boja - ali je prilagodjena težačkoj kulturi i sačuvala je narodni ukus. Obilježja su formirana pod utjecajem etničkih grupa Južnih Slavena. Oblast širenja je južna Madjarska, Slavonija, Hrvatska, Slovenija, Vojvodina i sjeverna Srbija. Medju današjim majstorima se u prvom redu ističe Ivan Horvat. Ukrasne predmete pravi na temelju tradicionalnih oblika. Sačuvao je svojstva stare crne keramike,ali im je dao i svoju karakterističnu crtu. To, na žalost, ne možemo reći o ostalim majstorima. Marko Horvat najbolje izradjuje uobičajane predmete. Kod Matije Kulutca pored obične vještine osjeća se uticaj nove keramike - nastoji da stvori nešto novo, originalno. Ivo Kovačić se drži tradicije i radi za tržište. Odrediti mjesto mohačke grnčarije u domaćoj keramici bez sakupljanja materiljala raznih lončarskih i koršovarskih centara je prosto nemoguće. Pored domaćeg bogatog materijala trebalo bi proučavati istočne, zapadne i srednjovjekovne utjecaje bez kojih ovo ne može biti potpuno.
