VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 4. - 244

244 države. Ladislav je mogao podupirati Zvonimira, — premda ne će biti vjerojatno, da je on sam lično sudjelovao u boju, kako veli ug. kro

nika za Salamona — jer mu je on bio šurjak, a k tomu ga je uz papinsku stranku vezala ta okolnost, što je njegov tast bio nesretni kralj Rudolf Švapski, pristaša papin a protivnik Henrika IV., pa ga je njegova žalosna sudbina mogla navesti na to, da se osveti njegovu protivniku (Henriku IV.) i pristašama ovoga potonjega. Napokon je mogla Ladislava približiti papi i njegovoj stranci zahvalnost za tq„ što je papa kralja Stjepana, kraljevića Mirka i Biskupa Gebharda proglasio (g. 1081.) svecima. Borba se morala voditi na međi Hrvatske i Karan

tanije (oko donje Mure, Sutle i preko Save u Kranjskoj marki), gdje su se mogle sraziti obje protivničke vojske a i sjediniti ugarska i hr

vatska vojska. Poslije suzbijene navale moralo je doći do mira između protivnika, jer u jednoj ispravi od g. 1083. veli Zvonimir izrijekom, „da osobitim dobročinstvom božjim mir i tišina svagdje u kraljevini mojoj vlada".

2

*) Prema tome bila je ova borba prije g. 1083., a kako smo već prije razložili, da se ona mogla zbiti negdje iza potpunoga preloma između pape i Henrika IV. (1080.), moramo uzeti, da se borba vodila negdje g. 1081. ili 1082., ili možda tečajem obiju godina.

25

) Ovako nam razlaže Rački ove hrvatskokoruške (zapravo : hr

vatskonjemačke) ratne odnošaje, pa je ovo razlaganje svakako vjero

jatnije, nego li shvaćanje Šišićevo, da su se ovi ratni događaji zbili u doba kraljevanja Krešimira IV., a za banovanja Zvonimirova, i to zbog ugarskih prijestolnih razmirica. 6

) (Konac slijedi). 2i

) Documenta br. 115. str. 140. , 25

) Srv. Rački o. c. u „Radu" XXVIII. 178—179. On uzimlje, da se ratovalo između g. 1081. i 1083., dok u Documenta br. 230, 2 str. 474—475. veli: od g. 1079—1083. po prilici. 2B

) Zato ćc svakako biti opravdanije i shvaćanje Račkovo, da je u onoj ugarskoj slikovnoj kronici, koja nam donosi ove vijesti o hrv.

—

koruškom ratu, pogrješno na

vedeno ime ugarskoga vladara, naime Salamon (i uz njega vojvoda Gejza} mjesto Ladislav, od mnijenja dra Jdnosa Kardcsonyija [„A horvat torténetirâs zâtonyai" (Grebeni hrv. historiografije) u „Szäzadoku" g. 1912. sv. 1. str. 1 sl.], da je tu po

grješno navedeno ime hrvatskoga vladara naime Zolomerus mjesto Casimerus. Ovu Karâcso^ijevo mnijenje prihvaća i dr. Rud Horvat („Kralj Koloman — unuk Petra Krešimira?" u ovom časopisu god. XIV. 1912. sv. 1 i 2. str. 92—101.), pa prema tome drži, da je Gejza I. bio svak najprije Krešimira IV., a poslije Zvonimira. Karâcsonvi je međutim ustvrdio i to, da je i riječ kronike „sororius" (svak) pogrješna mjesto v

socer

u (socerus, tast), tako da bi po tome njemu Krešimir IV. bio tast Gejze I., a djed kralja Kolomana. No kasnije je on to opozvao [u „Szäzadoku" g. 1915.. „Kaiman kîraly rakonsâga a ^horvat kirâlyi csalâddal" (rodbinstvo kralja Kolomana s hrvatskom kraljevskom porodicom) str. 133—141.]. ali je podjedno ustvrdio, da onaj sororius (svak) ne znači, da je Krešimir IV. imao za ženu sestru Gejze I., nego da je Gejza I. imao za ženu sestru Kresimirovu. Međutim sve su to samovoljne, neosnovane kombinacije.