VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 4. - 243

243 tada bio pristaša carev, nema sumnje, da se time sa careve strane spremala navala na hrv. vladara, da se tako ovaj papin pristaša oslabi. No papa se zauze za Zvonimira i ukori (pismom od 4. listopada 1079.) Vecelina, što diže oružje na papina štićenika, kralja dalmatinskoga, te ga pozva, da se više ne usudi to činiti, jer će ga inače stići mač sv. Petra.

21

) Ne kaže nam se, je li papino pismo postiglo svoju svrhu, no ako je i došlo do kakova sražaja, taj je morao biti neznatan i kratko

trajan, kad se o njemu nije uščuvala uspomena. Već sam Vecelin nije bio moćan knez, da bi jačoj Hrvatskoj mogao nauditi, a niti ono vri

jeme nije bilo prikladno za pothvate većega dosega. To je vrijeme došlo istom naredne g. 1080., kad je došlo do potpuna preloma između pape i cara. Papa prokle (7. ožujka 1080.) Henrika IV. i proglasi ga skinutim s prijestola, priznavši kraljem Rudolfa Švapskoga, a tako i car proglasi (31. svibnja i. g.) papu skinutim i dade izabrati (25. lipnja i. g.) protupapu Klimenta III. (räVenskoga nadbiskupa Guiberta). Sad planu krvav boj između obje stranke. U bitci na Elsteri pogibe (15. listopada 1080.) Rudolt Švapski, našto Henrik IV. krenu u Italiju i osvanu pred Rimom, koji je uzalud podsjedao (21. svibnja do konca lipnja 1081.). Papa međutim dade izabrati (9. kolovoza 1081.) novoga protukralja Hermana od Salma, i podjedno nastojaše, da sebi pribavi čim više saveznika, a Henrika IV. da osami. U to se ime već prije (29. lipnja 1080. u Ceperanu) izmirio s Robertom Guiscardom, a mletačkoga je dužda Dominika Silvija odvraćao (pismom od 8. travnja 1081.) od izopćenika, dok je sad nastojao, da vladare Francuske, En

gleske, Danske i Španjolske utvrdi u vjernosti prema sv. stolici, a ugarskome se kralju Ladislavu približio time, da je uvrstio među svece prvoga ugarskoga kralja Stjepana, njegova sina Mirka i čanadskoga biskupa Gebharda (u veljačkoj rimskoj sinodi g. 1081.); napokon je dobio (g. 1081.) na svoju stranu i austrijskoga markgrofa Leopolda II.

22

) Ovo je sad bio čas, kad se je valjda i Zvonimir naumio umiješati u ovu borbu između cara i pape na strani ovoga potonjega. No čini se, da je carska vojska (u kojoj su valjda glavni kontingent sačinja

vale čete iz koruške vojvodine), bila jaka i da je pretekla Zvonimira, te provalivši u Hrvatsku zaposjela neke njezine pogranične krajeve.

23

) Zvonimir se tad obratio za pomoć na svoga ugarskoga rođaka, kralja Ladislava (a ne na Salamona i kraljevića Gejzu, kako pogrješno veli ug. kronika), i dobivši od njega pomoći istjerao neprijatelje iz svoje Documenta br. 107. str. 124. «•) Ovo nam potanje razlazu: Rački o. c. u „Radu" XXVIII. str. 177 —178. i Gregorovius „Geschichte der Stadt Rom" B. IV, 207—215. 23

) Ugarska kronika veli doista „marchiam Dalmacie oceupaverant", ali Šišić („Gesch. d.' Kr." I, 255. bilj. 3.) dobro opaža, da se pod tim imenom nema razumijevati prava Dalmacija (bizant. primorski gradovi i otoci), nego da je to ekvivalenat za „regnum Dalmatiae et Chroatiae" t. j. za hrvatsku državu u opće.