VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)
Strana - Sveska 4. - 231
23 J Kraj takvih prilika nije čudo, da su i protivnici papini iz mržnje i samoga Grgura zvali istim imenom. Tako su ga njemački svećenici radi njegovih dekreta (osobito glede celibata) zvali „nomine m plane hereticum et vesani dogmatis. 22 ) Ako su dakle protivnici u žestini borbe i samoga papu zvali heretikom, mogao je ovaj tako okrstiti i svoga okorjeloga protivnika Roberta Guiscarda i njegov narod. Kao takav pako bio je i Robert u očima papinima uzurpator, kao što veli Šišić i za Slavca. Sam Šišić navodi, da je papa Grgur VII. bio toga nazora : „Ein König, der es wagt, seinen (papinim) Geboten entgegenzuhandeln, geht seiner Würde verlustig; ein König aber, den er exkommuniziert hat, hört auf, König zu sein." 23 ) Budući da je Robert Guiscard i po slije izopćenja zadržao vlast u svojoj'državi, bio je on dakle po ovom nazoru papinu uzurpator, pa je ovaj imao pravo, da njega makne i ispražnjeni prijestol popuni drugom, sebi odanijom ličnošću. Šišić 24 ) upozoruje još na analogan slučaj s tadašnjom Engleskom, gdje se je polatinjeno anglosasko svećenstvo, da sruši anglosasku na rodnu crkvu, dogovaralo s normandijskim vojvodom Vilimom, kao što se i u Hrvatskoj latinsko svećenstvo dogovaralo s grofom Amicom iz donje Italije. No ova prispodoba između hrvatskih i engleskih tadašnjih dogođaja hramlje ipak u toliko, što se Vilim, svladaši Anglosase, doista i dočepao engleskoga prijestola, dok se Amikus nije, makar je svladao i zarobio hrvatskoga kralja Slavca. A zašto se je tako zbilo? Jamačno zato, jer je papa, koji je rukovodio oba ova poduzeća, mogao držati, da može Anglosasima nametnuti za vladara Normana (Vilima\ koji je bio njihova roda (germanskoga^, 25 ) dok Arnika kao inorodnika ne može Hrvatima narinuti. Amicus je imao samo odstraniti papi ne poćudnoga vladara i tako utrti put drugom poćudnijem, ali domaćem vladaru, koga je on onda našao u osobi Zvonimirovoj. Pa ako papa nije htio, da Hrvatima narine za kralja donjoitalskoga Normana, koji je donekle već bio romanizovan, te barem kod latinskoga žiteljstva hrvatske države mo^ao naći oslona, kud i kamo više se on morao ustručavati, da im posije za kralja čisto germanskoga kraljevića dan skoga. Nasuprot je mogao lako ovoga namijeniti za kralja njegovim donjoitalskim zemljacima (Normanima\ 2i ) Tako vele: Lambertus „Annales" (ad. a. 1074.) u „Script, rer. Germ." str 163—4. i Hugo Flaviniacensis „Chronicon" 1. II. ap. Migne o. c. str. 326. — I Benzo (V, 648.) biskup od Albe, pristaša proputape Honorija II. zove također papu Aleksandra II. hereticorri, veleći ovako: „Sed Brandelli Asinander (posprdno mjesto Aleksander), asinus hereticus* {Gregorovius o. c. IV, 138.). 23 ) „Gesch. d. Kr." I, 268. (po Dru Albertu Hauchu „Kirchengeschichte Deutsch lands" III. Leipzig 1896. str. 766.). 24 ) „Priručnik" I, 1. str. 259—260. 5 ) Međutim nije u tom bio sretne ruke, jer je vlada Vilimova u Engleskoj bila „eine bitter gehasste Herrschaft" (kako veli Gfrörer q. ç. (II, 110.).
