VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 4. - 230

230 Normane, da ih drži gorim od Židova i pogana.

18

) Po tome je onda sasvim vjerojatno, da je papa ovakove prezrene ljude, koje je radi trajnoga njihova otpora protiv sebe opetovano morao prokleti, naime Normane i njihova vladara, u svojoj velikoj ogorčenosti zvao hereticima. Zato veli Martens: „Daß die kühnen und thatkräftigen Normannen so abfällig beurtheilt werden, erklärt sich aus der Verstimmung des Pap

stes .... Häretiker im eigentlichen Sinne waren die Normannen nicht, aber sie unterlagen der Zensur und machten sich durch das Beharren in derselben der Ketzerei verdächtig."

19

) Stoga nije opravdana tvrdnja Šišićeva, da je pod hereticima Rim vazda razumijevao samo takove otpadnike, koji su se digli protiv dogma i nauka crkvenoga. Grgur VII. smatrao je hereticima, kako. već spomenusmo, i svoje izopćene protivnike, koji se nisu ogriješili o dogme i crkveno vjerovanje, nego koji se samo nisu htjeli pokoriti njegovim reformama u crkvi, tako milanskoga nadbiskupa Gotfrida (1073.), do

glavnike cara Henrika IV. (1076.), milanskoga nadbiskupa Tebalda, ravenskoga nadbiskupa Guiberta, parmanskoga biskupa Cadolaja i kardinala Ugona (sve ove god. 1078.), pače i samoga cara Henrika IV. zove on (god. 1076. i 1081.) kraljem, tvorcem (auctorem) i pristašom simonističkih heretika,

20

) te po tom smatra i njega heretikom.

21

) lR

) U jednom pismu (od 22. siječnja 1075.) Hugonu od Clugny — a (Registrnm Greg. VII. 1. II. ep. 49. ap. Jaffč o. c. II, str. 164.). 10

) O. c. B. II, 76. *») Sve ovo doznajemo iz pisama pape Grgura VII. od 24. lipnja 1073., od 3. rujna i 31. listopada 1076., od 3. ožujka 1078. i od 15, ožujka 1081. u „Registrum Greg. VII. lib. I, ep. 11, 1. IV., ep. 3. i 7., 1. V, nr. 14a i 1. VIII. ep. 21. ap. Jaffé 0. c. II. str. 21, 246, 251, 305—306. i 453. — I papa Urban II. zove (u pismu od 27. srpnja 1096. kralju Kolomarm) protupapu Klimenta ill. r

heresiarcltam Guibertum . . . excomunicatum* (Fej er „Cod. dipl. Hung." II, Budae 1829. 13—15. — „Priručnik" 1, 1. str. 296. bilj. 2.), dakle heretikom, jer je izopćen.

1

) U jednom pismu Henriku IV. sjeća njega Grgur VII. riječi pape Gelazija, pi

sane caru Anastaziju, da se i onaj mora smatrati zločincem, koji je u savezu i sao

braćaju sa zločincima („nec expers facinoris estimandus est, qui licet ipse non fecerit, tarnen facientis familiaritatem fedusque receperit" Hugo Flaviniacensis „Chronicon" lib. II. ap. Migne „Patrologia latina". Parisiis t. 154. 1881. str. 295.). — I u „Vita S. Anselmi episcopi Lucensis" veli se da je papa na korizmenoj sinodi g. 1075, izopćio Henrika IV. poradi hereze (praeter haereticam culpam) (Migne o. c. t. 148. str. 913.) — Također i Lambertus Hersfeldensis („Annales" u „Scriptores rerum Germ, in usum

sçholarum" 2. izd. u Hanoveru 1874. str. 158.) kaže (za god, 1074.), da je Henrik IV. bio izopćen „pro eo, quod propter venditas ecclesiasticas dignitates simoniacae hereseos insimulatus fuisset apud sedem apostolicam". — Napokon i Bernoldus („Chronicon" ap. Migne o. c. t. 148, str. 1372.) veli: „His temporibus (t. j. g. 1076.) rex Heinricius per symoniacam haeresim sanctam aecclesiam fedare non cessavit, scilicet pro precio episcopatus, abatias, et alias hujusmodi investiendo, ut inter alia crimina etiam excom municati communicando".