VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 4. - 214

214 Ako dakle sve ovo uočimo, onda je jasno, da se ni Tomislav nije mogao obratiti na Bizant, nego na Rim papi s molbom, da ga prizna kraljem i u znak toga priznanja da ga dade okruniti krunom, koju će mu on poslati. A budući da ga papa u onom svom pismu (god. 925.) zove kraljem, to nam je jasnim dokazom, da je Tomislav uspio kod pape i dobio od njega priznanje i krunu.

14

) Da je Tomislav postigao taj uspjeh, jamačno su tome doprinijele tadašnje prilike u hrvatskoj državi i u susjednoj bizant. Dalmaciji. Ovdje se je žiteljstvo zajedno sa svojim episkopatom odvrgnulo bilo od zapadne crkve i pape, i pristalo uz istočnu crkvu i njezinu glavu, carigradskoga patrijarha; između spljetskoga nadbiskupa i ninskoga biskupa pako vodila se borba radi crkvenoga primata nad Hrvatskom, a između latinskoga i hrvatskoga svećenstva radi slavenskoga bogo

služja u Hrvatskoj. Ove je prilike valjda upotrebio Tomislav, da učini usluga papj i rimskoj crkvi, ne bi li time obvezao papu, da on i njemu ispuni želje. On je valjda sklonio dalm. biskupe i žitelje, da su se opet vratili papi i zapadnoj crkvi (i pridružili se hrvatskoj državi), a naveo ih je na to jamačno time, da je obećao spljetskomu nadbiskupu, da će mu priznati primat nad cijelom svojom državom i njezinim bi

skupom (ninskim), a također je valjda obećao i njemu i ostalim dalma

tinskim biskupima, da će dozvoliti, da se vlast dalmatinskih biskupa prostire i po hrvatskom zemljištu, a ne samo po bizantinskoj Dalma

ciji. A nije nevjerojatno, da je obećao popustiti i njihovim željama glede crkvenoga jezika, naime da se po cijeloj Hrvatskoj opet uvede latinski jezik mjesto slavenskoga. To možemo zaključiti po vladanju Tomislavovu na spljetskom crkvenom saboru, na kojem su se ispunile želje Latina, jer nam se nigdje izrijekom ne veli, da bi se on protivio zahtjevima latinskoga svećenstva. Ova pripravnost Tomislavova, da udovolji papinim željama, naravno da je mogla papu skloniti, da To

mislava prizna kraljem i da ga je dao krunom, poslanom iz Rima, okru

niti po svojim poslanicima, koje je on otpremio bio u Hrvatsku pri

godom spljet. crkvenoga sabora.

15

) u

) I Kukuljević (o. c. u „Kadu" LVIII, 44.) veli: „Ne imamo ni malo uzroka posumnjati, da je prvi hrvatski kralj (Tomislav) doista bio uveden u kraljevsku čast, i posvećen za kralja po rimskim poslanicima, poput bugarskoga cara Simeona i kasni

jeg hrvatskog kralja Svanimira ili Zvonimira Dimitra". r

') 1 Kukuljević (o. c. „Radu" LVIII, 46.) uzimlje, da je rimsku stolicu na podje

Ijenje krune hrvatskom vladaru mogla potaknuti i ta okolnost, „što je hrv. narod želio po njegovu vladaocu pritegnuti još jačim vezama k svomu interesu", a taj je interes bio: istisnuti iž hrv. crkve narodni jezik, a uvesti latinski. „A ovo mogaše crkva postići samo spomoću svjetske vlasti, koja dobivši veću moć i veći ugled, mogaše uplivati također na narod većim pritiskom. Ojačati dakle u Hrvatskoj svjetsku vlast uplivom Rima, značilo je toliko, koliko učvrstiti tamo oblast crkve zapadne". — Rački (o. c. u „Radu" XVII, 86—87.) također misli, da je Tomislav poput Simeona zatražio