VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 4. - 210

210 Šišić („Gesch. d. Kr." I. 131. i 190.) uzimlje takodjer, da je Toma pogriješio glede Tomislava, jer i on veli, da je Tomislav bio prvi hrv. kralj, ali vjeruje Tomi glede Držislava, da je on bio prvi okrunjeni hrv. kralj. On razlaže, da je Tomislav, pošto je zadobićem Dalmacije i Posavske Hrvatske raširio svoju državu, primio (g. 924.) naslov kralja, slijedeći pri tome primjer bugarskog vladara Simeona i bizan. unskoga admirala Romana Lekapena, koji su takodjer sami sebi nadje

nuli ime cara; naknadno da je on i od pape morao dobiti potvrdu svoje časti, kad ga u svojem pismu zove kraljem. No o njegovoj krunidbi za kralja ne govori ništa, nego uzimlje, da je od hrv,. vladara prvi Držislav bio krunjen za kralja „Dalmacije i Hrvatske", i to kra

ljevskim znakovima, poslanim mu iz Carigrada, koji da je time sad istom priznao krvatskomu vladaru kraljevski naslov. Medjutim ni ova tvrdnja Tomina i ovakovo njezino shvaćanje nije ispravno. Rački (l c. str. 79—83.) sudi o tom ovako: „Proti To

minoj tvrdnji u opće mogu se navesti poznati nazori carigradskoga dvora o svojem nasljedstvu u časti i vlasti rimskih imperatora. Bizan

tinski cesarevi kano nasljednici cesara Konstantina, koji je imperatorsko prijestolje prenesao iz' staroga u novi Rim, smatrali su sebe za zakonite baštinike rimskih imperatora, za prave i jedine, basileve' ; te su samo činom prisiljeni odstupali od svojega pravnoga naslova na prava i posjed svojih, svijetu gospodujućih predšasnika". Tako su bizantinski carevi istom silom bili prisiljeni, da priznadu franačke vladare za „rimske" careve, ili da Simeonu priznadu carski naslov. Kako bi dakle oni mogli bez sile podijeliti krunu ili kraljevski naslov vladaru Hrvat

ske, nad kojom su oni sebi prisvajali neko pravo vrhovništva, i koje su pravo oni često na druge prenašali, na pr. na dužda Petra Orseola, za koga nam veli Dandolo,

7

) da je posjeo dalmatinske gradove dozvolom biz. careva Vasilija (II.) i Konstantina (VIII.) ; i za dužda Vitala Faledra kaže nam Dandolo (o. c. lib. IX. cap. IX, p. 1. str. 250.), da je on molio cara Aleksija (I.) Komrena, da mu ustupi prava na Dalmaciju i Hrvatsku, za koja je znao, da pripadaju carigradskom carstvu. Poradi toga se još polovicom X. stoljeća, kad je već Hrvatska bila kraljevina, zovu hrv. vladari u bizant. službenim spisima samo ap^ovteç (t. j. knezovi), a ne fVïjÊ (kralj) ili ßaatlsuc (car).

8

) Za kasnije doba nemamo doista službenih isprava, ali sudeći po bizant. piscima,

9

) koji su inače 7

) „Chronicom venetum" lib. IX. cap. I, p. 15.. ap. Muratori o. c. XII, 227. 8

) Constantinus Porfir. „De caeremoniis aulae byzant." lib. H, cap. 48. str. 691. (Documenta br. 206. str. 416.). I dr. N. pl. Tomašić: „Temelji državnoga prava kraljevstva hrv.". Najstarije doba: Pacta conventa* 2. izd. Zagreb 1915. str. 59. veli: „Kako istočna imperija nije nikojem vladaru, ma bilo koje države, koja se je razvila na teritoriju njezinih temata, priznala potpune neovisnosti, naravno da i hrv. vladara, bez obzira da li je bio knez ili već i kralj, nije nazivala drugim naslovom, već ap^wv". 9

) Cedrenus „ Compendium historiarum" ed Bonn II. I839. str. 476, 3. i Zo~ naras „

Annales" lib. XVII. c. 9. p 178. ed. Venetiis 1729.