VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)
Strana - Sveska 4. - 194
194 I sam Šišić mora da to uvidja, kad u svom novijem djelu 19 ) o *im riječima Trpimirove povelje izriče sasvim drugi nazor. Istaknuvši najprije, da ovu povelju poznamo samo iz prijepisa od g. 1333. kod Lucija, 20 ) veli dalje, da uza sve to nema opravdanoga razloga podvo jiti u njezinu autentičnost, što ali ipak da ne isključuje, da se u njoj nalazi samovoljno inter poliranih rečenica i riječi kasnijih prepisača. Takav umetak mladjega datuma (iza g. 925. i prije g. 1333.) da je ona spomenuta rečenica „quae est metropolis etc.", koja inače da ne stoji ni u kakvom uzročnom savezu s ostalim tekstom povelje. Ona da je bila interpolirana očevidno zato, da se kasnije (g. 925.) nastalo shvaćanje, da je spljetska nadbiskupija „ metropolis pene per totum regnum (!) Chroatorum", potisne i datira natrag u ono vrijeme, kad je salonskospljetska nadbiskupija obnovljena bila. Medjutim ovaj razlog tobožnjoj kasnijoj interpolaciji ne će stajati. Ja sam već naprijed razložio, da ne stoji piščeva tvrdnja, da je spljet ska nadbiskupija obnovljena bila istom g. 925., jer je to ona bila davno prije i bila je metropolitska crkva cijele nekadašnje rimske pokrajine Dalmacije, a na spljetskom crkvenom saboru (925.) to je metropolitsko pravo bilo njoj samo potvrdjeno obzirom na ninskoga biskupa, koji se dotada ustručavao pokoriti se tom metropolitu. Nije dakle istom g. 925. nastalo shvaćanje, da je spljetska nadbiskupija metropolitska gotovo po cijelom vladanju Hrvata, jer je ona doista od starine bila metro politskom crkvom za staru Dalmaciju, a po tome i za hrvatsku državu, koja se protezala po većem dijelu te stare Dalmacije. Na kasniju interpolaciju, veli dalje Šišić (1. c), pokazuje osobito ta okolnost, da g 852. nitko ni u Hrvatskoj ni u bizantinskom Spljetu ne bi bio mogao tvrditi, da se sal.spljet. nadbiskupija i dalm.hrv. „kra ljevstvo" (regnum) protezalo „ usque ripam Danubii", jer je Dalmatinska Hrvatska stajala pod franačkim vrhovništvom, dunavska pako obala, koja se ovdje imade razumijevati (nekako od Drave do ušća Save) da je već od g. 827. bila u posjedu Bugara, koji još tada nisu bili kršteni, dok je hrvatska ninska biskupija bila podvrgnuta neposredno papi, a ne •spljetskom metropolitu, kojega je crkvena glava bio carigradski patri jarh. Hrvatski pako knezovi da su zato ipak mogli tudjim, doista su sjednim crkvenim glavarima poklanjati zemljišta na svojim posjedima. Medjutim ni ovi argumenti ne mogu opravdati tvrdnju, da sü spomenute riječi kasnija interpolacija. Mi smo već naveli, da nije vje rojatno, da su Bugari imali u svojoj vlasti onaj kraj oko ušća Save u Dunav (oko Biograda), nego valjda Hrvati; no kad bi ga oni i imali, da je vlast Hrvata svakako dopirala do donje Drine, dakle ne baš 19 ) „Geschichte der Kroaten" I, str. 79. bilj. 1. 20 J „De regno Dalm. et Croat", ed. 1666. str. 61—62.
