VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)
Strana - Sveska 3. - 176
176 franjevce, da pošalju protiv njega tužbu o neumjerenu životu. Parnica, koju je bio proveo nadbiskup, malo se razlikovala od vladine, ali njegovo glavno oružje bijaše tužba, da je vlada povrijedila pravo zakloništa crkve i manastira sv. Franje i da tijem bijaše upala u izop ćenje a da Kaboga ne bijaše izgubio pravo da uživa crkovnu nepo vredivost, pošto nije ubivši senatora počinio zločinstvo protiv vlada revog veličanstva, jer je ovo bilo zastupljeno samo skupno u vijeću i stoga nadbiskup bješe zatražio u Rimu uništenje odluke o izvadjenju krivca iz manastira. Vlada pak dozna da nadbiskup po svojijem poslovačima spletka raše na razne načine, da postigne svoju namjeru; što više neki Fran ciolini službovaše u Rimu kao njegov punomoćnik i on se jedanput sastao i govorio ondje s jednijem Dubrovčaninom, koji mu, predava jući jedno pismo, dade mnogo obaviještenja o parnici. Senat je još znao, da je Kaboga imao potpore i zaštite u Rimu od lica, kao F>an ciolini, od nadbiskupova popa i možebit još od mletačkog poslanika Basadonne. 4. Dubrovčani raspravljaju u Rimu pitanje Kabožino. Papa zabra njuje smrtnu kaznu. Dubrovačka vlada, prosudjujući ponašanje nadbiskupovo, nadje se navedena, kako se gore reklo, da i sama sa svoje strane ponese pi tanje u Rim i to ovlašćujući najprvo popa dubrovačkog, Andriju de Lupiš, koji se nalazio u Rimu, pak naročitog izaslanika Nikšu Gondolu, da osujeti ono što je radio njen protivnik i da započne ugovarati sa svetom stolicom tvrdeći da pravo nepovredivosti ne mogaše se primi jeniti Kabogi zbog prirode njegova zločinstva, kako se kazalo, i zbog nužde u kojoj se nalazila republika da brani svoju slobodu još i ži votom protiv takijeh napadaja i pogibelji, koje od njih proizlaze; da sa Kabogom nije pak bilo povrijedjeno pravo nepovredivosti, jer to nije bilo uhapsenje, nego, uz predhodno obaviještenje dano crkovnoj vlasti, prosto položenje u Dvorsku tamnicu u svrhu opreza i sigurnosti, jer nadbiskupska tamnica ne bijaše sigurna. Da Kaboga nije imao pravo crkovne nepovredivosti, vlada dubro vačka dokazivaše brevom nigda ukinutijem pape Pavla III. 14. aprila 1538., koji bijaše dopustio, da krivci izdajnog umorstva ne smijedu biti zaklonjeni u crkvama. Da pak nije bilo uprav povrijedjeno pravo ne povredivosti, republika dokazivaše ustanovom pape Grgura XIV., koja dopuštaše uhapsenje takijeh krivaca uz "predhodno obaviještenje crkovne vlasti dato u ovome konkretnomu slučaju odmah vikaru i nadbiskupu, koji poslije na to privoli. Da se republika nalazila u nuždi da brani svoju slobodu, dokaza navodeći razne pogibelji, koje su joj prijetile. Za ovo ugovaranje u Rimu vlada posla više nego trideset pisama i
