VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)
Strana - Sveska 3. - 143
143 evropejsku povijest poradi toga, jer su, iako pokršteni, malo utjecali' na tadašnje svjetske događaje, živući mirnim, patrijarhalnim životom, kako to i sam Porfirogenet (o. c. cap. 31. str. 149.) na jednom mjestu tvrdi, veleći, da pokršteni Hrvati ne vole s drugima ratovati izvan međa svoje zemlje. Istom kad su Hrvati došli, u sukob sa susjednim narodima (Francima, Mlečanima i dr.), stali su ovi o njima pisati, a nisu se oni obazirali na to, da li su Hrvati kršćani ili pogani. » Bulić i Bervaldi drže dakle, da su Hrvati za Porina (= Borne) iza oslobođenja od franačkoga jarma zamolili i dobili od pape sveće- * nika, koji su ih pokrstili, kako veli Porfirogenet. Među tim svećenicima da je možda bio i neki Ivan rodom iz Ravene, pa budući da je omilio Latinima, da su ga izabrali za nadbiskupa. Prema tome Ivan, budući uzvišen za nadbiskupa iza pokrštenja Hrvata, nije po mnijenju pisaca kao nadbiskup imao zasluga za to pokrštenje. No to mnijenje nije opravdano. Nije vjerojatno, da se je krštenje cijeloga naroda moglo obaviti brzo, za kratko vrijeme, iza kojega bi Ivan onda bio izabran nad biskupom. Vjerojatnije će biti, da je taj posao duže vremena potrajati morao, tako da je Ivan i iza svoga uzvišenja morao nastaviti rad oko širenja kršćanstva i uređenja crkve po našim stranama, * kako to veli Toma (na osnovu tradicije ili starih zapisaka). Međutim vele pisci (str. 122.), „da bi Hrvati bili gdjegdje spome nuli u mnogim darovnicama, kojima su obdarili spljetske nadbiskupe i njihovu crkvu, kad bi ova imala kakvih zasluga za pokrštenje Hr vata. À kad bi i bili izostavili , ovu okolnost hrvatski vladari, ne bi sigurno spljetski nadbiskupi, osobito u raspravama X. v., kada im je trebalo oslona, da zadrže nad Hrvatima svoju hegemeniju u crkovnom pogledu. Ovo je oružje moglo jako djelovati ; ako nije bilo upotrebljeno, znači, da ga niti nije bilo". Na ovo bi se moglo primjetiti, da hrv. vladari možda nisu smatrali nužnim, da u svojim darovnicama napose spominju te valjda dobro poznate zasluge spljetske crkve, a što spljetski nadbiskupi ne spominju tih zasluga, osobito u raspravama X. vijeka, može biti taj razlog, što su oni na obranu' svoje crkvene he gemonije nad Hrvatima rabili još jači argumenat, naime da su oni prvi širili kršćanstvo u opće ti ovim (dalmatinskim) krajevima (još kao salonski metropoliti), a ne samo med Hrvatima, jer se u zaključ cima spljetskoga crkvenoga sabora (u čl. 1.) veli: „Budući da je ne kada sv. Dujam od apostola sv. Petra poslan bio u Salonu, da pro povijeda sv. vjeru, i budući da tijelo toga sveca počiva u Spljetu (nasljedniku Salone), određuje se, da spljetska crkva imade biti rae- tropolna nad svim drugim (dalmatinskim) biskupijama". 119 ) Documenta br. 149, 2. str. 191—192.
