VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 3. - 138

138 genet sivar tako, kao da se radilo o novom pokrštenju Hrvata; on tu veli, da su se Hrvati (Srbi i dr.) „odmetnuli od prave vjere i odrekli se kršćanstva", ali da ih je Vasilije na njihovu zamolbu po svojem dvor

janiku i po svojim svećenicima pokrstio i time povratio njihovoj pri

jašnjoj vjeri. Međutim'ovako prikazana stvar ne će biti istinita. Mi nemamo nikakve potvrde, a niti samo vjerojatnosti zato, da bi se Hrvati bili odrekli kršćanstva i vratili se u poganstvo, pa da bi ih onda trebalo ponovno krstiti.

109

) Ova vijest Porfirogenetova znači nešto drugo. Mi smo već sprijeda spomenuli, da se onodobni hrvatski knez Zdeslav dočepao hrvatskoga prijestolja spomoću bizantskoga cara Vasilija I., ali je zato morao priznati njegovo vrhovništvo i Hrvate iz zapadne crkve privesti u krilo istočne. Prema tome će ona prava vjera i od

reknnće od kršćanstva biti vjera i kršćanstvo istočno. To shvaćanje potvrđuje i car Lav VI. Mudri, koji veli,

110

) da je Vasilije I. Slavene (Hrvate) priveo u običaje grčkoga života (Ypaixwaaç, ad Graecorum vitae consuetudines traducens) i pokrstio ih ; što on dakle veli, da je Vasilije priveo Hrvate grčkim životnim običajima, najbolje nam razjas

njuje, u čemu se to tobožnje krštenje Hrvata sastojalo.

111

) Međutim ovaj prelaz Hrvata na istočnu vjeru nije dakako dugo potrajao, jer već za Zdeslavova nasljednika Branimira vratili su se Hrvati zapadnoj crkvi, kako znamo. Prema ovome dakle, što smo naveli, moramo suditi, da Hrvati u svojoj jezgri nisu bili pokršteni ni za cara Heraklija I., ni za cara Vasilija I.. U prvom slučaju može se raditi samo o počecima krštenja, a u drugom o primanju istočnoga kršćanstva. Ostaje nam dakle, da još ispitamo i proučimo ono treće* pripovijedanje Porfirogenetovo o krštenju Hrvata u doba Porinovo iza (tobožnjega) oslobođenja njihova od franačkoga gospodstva. I tu moramo namah kazati, da ova vijest 108

) 1 Farlati (o. c. III, 57.) veli, da su Hrvati tada već bili pokršteni „et fidem Christianam semel susceptam eos nunquam dimisisse arbitror". ll0

) U svojem djelu „Tactica" cap. 101., izdana u Meursii opera VII. str. 806. Florentine 1745. (Documenta br. 184. str. 369.). Ul

) Ovako shvaćaju ovu vijest Porfirogenetovu i Rački („Documenta" br. 184, str. 373.), Smičiklas („Pov. hrv." I, 156.) i Šišić (o. c. u „Vjes. arh. dr." XIII, 41. i 47.). Međutim ovaj zadnji u drugom svom djelu („Geschichte der Kroat." I, 98—99.) tvrdi opet, da su oni grčki svećenici, koje je Vasilije I. zajedno sa Zdeslavom poslao bjo u Hrvatsku, pokrstili Neretvane i slavenska plemena južno od Cetine, kao i Srbe u zaleđu, a Hrvati da su samo priznali crkveno vrhovništvo carigradskoga patrijarha. — Smirnov (o. c. str. 29—30.), a tako i A. Hilferding („Pisma ob istorii Sèrbov i Bolgar" I. Moskva 1855. str. 68—69.) uzimlju međutim, da je u doba Vasilijevo bilo još ne

krštenih Hrvata, koji da su zajedno s ostalim pokrštenim sada primili istočno kršćanstvo.