VJESNIK 20. (ZAGREB, 1918.)

Strana - Sveska 3. - 137

137 postali svoji gospodari pod okriljem bizantinskim. A možemo uzeti, da je i onaj opat Martin, kad je od Hrvata otkupljivao zarobljene kršćane i ostanke svetaca, razvijao svu svoju rječitost, da Hrvatima rastumači prednosti kršćanske vjere i da ih za nju nasnubi.

105

) To sve je moglo pojedince privesti u krilo kršćanske vjere, ali se veliko djelo pokrštenja cijeloga naroda nije moglo obaviti još za života Heraklijeva.

106

) Na drugom mjestu istoga djela veli Porfirogenet (c. 29. str. 129.), da je u doba cara .Vasilija t. (867—886.) bilo dalmatinskih Slavena (Hrvata, Srba i dr.), koji još nisu bili pokršteni. Oni da su po posla

nicima zamolili Vasilija I., da ih dade pokrstiti. Ovaj da im je na to doista poslao jednoga svoga dvorskoga dostojanstvenika zajedno sa svećenicima, koji .su te preostale pogane pokrstili. Međutim se ova vijest Porfirogenotova može ticati ponajviše ostalih slavenskih plemena u Dalmaciji, jer Hrvati su već u prvoj polovici IX. stoljeća bili u glavnom, u velikoj većini pokršteni, kako dokazuju darovnice spljetskoj nadbiskupiji od strane hrvatskih knezova Mislava (negdje g. 839.) i Trpimira (g. 852).

107

) No u drugom svome djelu

108

) prikazuje Porfiro

mfjištima, pače i vijesti suvremenika govore još o Hrvatima kao o poganima". Zatim spominje poslanstvo Martinovo u Dalmaciju (g. 641.) radi otkupa sužanja i sv. moći od poganskih Slavena. — Isto tako vele Fr. Bulić i dr. J. Bervaldi („Kronotaksa spljetskih nadbiskupa" Zagreb 1913. str. 121.): „Za prvo pokrštenje nemamo nikakvih dokaza, dapaće sudeći po svemu nile se ovo ni zbilo". 105

) Ljubomir Jovanović („Pokušaji i prvi uspesi krštenja balkanskih Slavena" u časopisu „Delu" kn. V. Beograd 1905. str, 74.) veli također: „Treba se setiti, da je Martin po prirodi bio misionar. Nema sumnje, da je njegovo bavljenje i putovanje među Slovenima ostavilo traga za sobom i uravnilo. put, po kome su jamačno išli drugi sveštenici dalmatinski, spremajući zemljište, da se Sloveni zbliže sa starosediocima i da se pokrste". 108

) I Rački („Documenta" br. 169, 4. str. 291.) veli o tom ovako: „Licet fieri potuit, ut Heraclius ipse de Chroatis, quam primum Dalmatiam occuparent, ad fidem chrlstianatn convertendis ultimis imperii annis curam gereret, hoc tarnen magnum con

versionis opus eo imperante certo non est perfectum". W7

) Darovnica Trpimimirova, u kojoj se spominje i Mislavova, u Documenta br. 2. (srv. i br. 1 ) str. 3—5. Srv. Lueius o. c. 1. II. c. 3. str. 68. i Jireček „Die Romanen in den Städten Dalmatiens" I. T. „Denkschriften d. k. Akademie d. Wiss. in Wien. Philos.hist. Classe B. XLVIII. (1901.) str. 49. — I Konstantin Grot (Izvjestija Konstantina Bagrjanorodnago o Serbah i Horvatah i ih razselenii nâ Balkanskom polu

ostrovje. S. Peterburg. 1880. str. 140. i H3.) veli, da se vijest Porfirogenetova o ko

načnom utvrdjenju kršćanske vjere kod ilirskih Slavena za Vasilija po pravoslavnim svećenicima tiče (malne isključivo) srpskih plemena, kod kojih zbog raznih uzroka kršćanstvu nije još uspjelo posve se učvrstiti, dok medju Hrvatima u to doba teško da je još ostalo nekrštenih ljudi. Jednako uzimlje i Šišić (o. c. u „Vjesniku arh. društva" XIII, 41. i 47. t „Hrvatski knezovi Zdeslav i Branimir" u „Hrv. Prosvjeti" IV. 1917. str. 1.), da o krštenju Hrvata za Vasilija ne može da bude ni govora; kršteni su tad Neretvani i svi oni od slavenskih plemena na jugu Cetine kao i od zagorskih Srba, koji još nisu bili kršteni. 108

) „Historia de vita et rebus gestis Basilii imperatoris" cap. 54. (Theophanis continuât! lib. V. cap. 54. str. 291—292 ) ed. Bonn, u Documenta br. 184 str. 369—370.