VJESNIK 18. (ZAGREB, 1916.)
Strana - SVESKA 2. - 104
104 sa rimskom crkvom 13 ) i posle povratka iz Rima izda pismenu izjavu, da će biti veran papi i biskupu zagreba č kom, ali da se ni pećskog patrijarha ne može odreći, jer u zakonu pravoslavnom tako stoji, da episkopa mora patrijarh rukopoložiti. Megjutim su bila prošla vremena, kad se moglo dovesti u sklad priznavanje i patrijarhove i papske vlasti. Zagrebački biskupi su imali dosta iskustva, pa je nemoguće bilo sa ovom providnom politikom i dalje ih obmanjivati. U poslednje doba slali su zagrebački biskupi decu siromašnih pravoslavnih roditelja u katoličke škole, da ih od malena odgoje u unijatskom duhu. Sa ovakim školovanjem srpske dece hvalio se već 1626. godine ljubljanski biskup Toma i ideja, da se na ovaj način podigne unijatska generacija megju Srbima, nije od tog doba ni skidana s dnevnog reda. Za vreme Mijakićevo nalazio se u Bolonji na teologiji Srbin Pa vie Zorčić kao štićenik biskupa Petretića. Zorčić je odnegovan u katoličkom duhu, te je bio neobično podesna ličnost, da sprovede uniju pravoslavne sa katoličkom crkvom. Po savetu Petretićevu, koji Mijakića nigda nije ni priznao za vladiku, donese avgusta 1668. car Leopold odluku, kojom lišava episkopskog dostojanstva Mijakića i imenuje na njegovo mesto Pavla Zorčića. Ipak nije odmah sprovedena ova promena. Još se neko vreme pregovaralo i natezalo, ali kad se početkom 1670. otkrila zavera Zrinjskog i Frankopana, dovedu i Mijakića u vezu sa tom zaverom i stave ga pod optužbu. Tragičan je svršetak sada očekivao poslednjeg pravoslavnog marčanskog vladiku. Okovana odvedoše ga u Grac, ovde ga osude na doživotnu tamnicu i pošlju ga u Gladsko u Šlesku, gde je tamnovao do smrti svoje. Njegov naslednik, unijat Pavle Zorčić, morao je u prvo vreme da preturi preko glave teške dane u manastiru Marci. Velika l3 ) Grof Herberštajn piše iz Varaždina 16. maja 1668. biskupu zagrebačkom Borkoviću : „Transiens hic reuerendus pater Gabriel, ordinis sancti Francisci ad me diuertit, una alterane quoque die moram gerens, tempus praebuit, sat copiosum mouere discursum pseudo-episcopum Vallachorum concernentem totamqui illam schismaticam sectam, credit bonus pater, bonis omnia dirrigenda, ego uero lupum sub onina cognoscens pelle, primipotitur ubi in fidei materia res est, uix boni aliquid officiendum puto, si non malis. bona mixta sint, dixi tarnen supradicto patri (ad reuerendissimum diuertens, uti mihi retulit) eidem omnia referat, existimo aliquid, quidcunque sit. huic reuerendo patri cordi esse et confessorem quidem, inter illos se libenter agere uelle, haud quaquam martyrem ...", a 3. decembra 1669. piše iz Karlovca: „Quamuis ante notabile tempus suae maiestati caesareae benignissime placuerit, me ab ista commissione circa falsum episcopum wallachicum absolute eximere, ego quoque nihil aliud desiderassem, nihiiominus de nouo mihi literrae mandatales allatae sunt, quatenus super hanc materiam cum illustrissima ac reuerendissima dominatione vestra colloqui aliisque dominis colonellis confinii sclauonici conferre velim et debeam. Si itaque commoditas ac negotia ipsius permutèrent, ut in Gradiz se conferret, facile nobis omnibus esset, illac aut ubicunque placeret conuenire, mihique diem, quo ibidem conueniendum essem, me tempestiue eo deportare..." (P>pistolae u nadbiskupskom arhivu.)
