VJESNIK 1-2. (ZAGREB, 1915.)

Strana - Sveska 3. i 4. - 269

269 Prema gornjoj skrižaljci pripada od 380 spomenika dnevne hr

vatske glagolske proze 228 spomenika Hrvatskoj, kojemu broju valja pribrojiti još onih 11 isprava iz Bosne, jer sva ta mjesta, iz kojih po

laze te isprave, leže na lijevoj obali Sane, te su svojim dijalektom i kulturnim uzgojem sačinjavale sa Hrvatskom do jadranskoga mora jednu cjelinu, dakle u svem 239 spomenika, dočim pripada svim ostalim krajevima hrv. naroda, gdje se je hrv. glagolska knjiga njegovala (otoku Krku, Istri i Dalmaciji) jedva 141 spomenik iz rečenoga vremena. Na temelju neosporivih činjenica, i to : 1. da je dijalekat hrv. glagolskih spomenika 14. i 15. vijeka svojim glasovnim, oblikoslovnim, sintaktičnim, stilističnim osobinama košto i leksikalnim blagom najsličniji onomu dijalektu, koji se od staro

sjedilaca još i danas govori izmedju jadranskoga mora, počevši od Rijeke pa do dalmatinske granice, sjeverno do Kupe, mjestimice i do Save i istočno do Une, 2. da pripada opisanomu pod br. 1. dijelu hrvatskoga naroda pretežni dio hrv. glagolskih umjetnih spomenika i 3. da od 12.1 mjesta, iz kojih su nam se sačuvali glagolski hrv. spomenici dnevne proze za to vrijeme, pripada 71 mjesto opisanomu pod br. 1. dijelu hrv. naroda, dočim svim ostalim krajevima hrv. na

roda jedva 50 mjesta, tvrdim, 1. da je opisani dio hrv. naroda kolijevka hrv. umjetne knjige sa središtem u Senju i 2. da je dijalekat toga kraja bio prvi književni jezik hrv. naroda po prilici do sredine 16. vijeka, i kasnije su neki hrvatski književnici pisali tim književnim jezikom. Da se je u hrv. narodu smatrao baš taj dijalekat književnim jezikom, najboljim su nam dokazom hrvatski protestanti, koji su pisali u Virtenbergu pod okriljem baruna Janesa Ungnada za hrv. narod protestantske knjige u tom dijalektu i to ne samo one, koje su bile štampane glagolskim pismenima, već i one, koje su bile štampane latinskim pismenima a namijenjene Dalmatin

cima, košto i one, koje su bile štampane ćirilicom, a namijenjene su bile Bosancima. Istina je, da imade i medju hrvatskim spomenicima 14. i 15. vijeka neznatnih dijalektičkih razlika, koje odaju lokalne osobine onoga kraja, u kom su bili napisani i kojima se nije mogao oteti prepisavatelj rodjen i uzgojen u lokalnom svom dijalektu. Ali te neznatne razlike ne ovlašćuju nas, da bi mogli govoriti o raznim dijalektima već u spomenicima 14. i 15. vijeka. Istina je, da su otok Krk, Istra i Dal

macija prihvatili književno hrvatsko narječje, koje se govorilo izmedju