VJESNIK 1-2. (ZAGREB, 1915.)

Strana - Sveska 3. i 4. - 235

235 Krunidbena je povelja Josipa I. tako znamenit državopravni akat, da je vrijedno njome se napose zabaviti, a poštovani će čitalac, nadam se, rado oprostiti, što će se morati nekoje stvari ponoviti.

21 Od 17 neg

dašnjih pogodbi ostalo je u novoj krunidbenoj povelji samo malo, ali i tome je donekle smisao preinačen. Ostalih se pogodbi sabor od svoje volje odrekao i tim činom bitno ojačao kraljevsku vlast. Tri su nove točke ušle u povelju. Mi ćemo redom ogledati pojedine točke i ispore

diti ih s bivših 17 pogodbi. U prvoj točki zajamčuje Josip obdržavanje prava, povlastica i t. d. kraljevstva ugarskoga i pripojenih dijelova, izuzevši pravo otpora, ali samo „prout . . . diaetaliter conventum fuerit". To je ostatak prve od bivših 17 pogodaba: nema spomena o traktatima bečkoga ugovora ni onima Matije II. (1608., 1609.), Ferdinanda II. (1622., 1625.), linačkoga mira (pacificatio Lincensis) i dr., mjesto toga umetnute su one dvije klauzule. Druga točka obvezuje muške potomke španjolskoga kralja, da osobno stoluju u Ugarskoj ili u susjednim pokrajinama, ako ih zapane kraljestvo „Ugarske i pripojenih dijelova". Te točke nije bilo medju pogodbama, a pošto je izumrla španjolska habsburška loza (1700.), nema je više u povelji. Treća točka govori o kruni, koja se mora čuvati „in hoc regno". To je preinačena 10. pogodba, po kojoj se kruna nije smjela iznijeti „ex hoc regno Hungariae nulla. ex causa", a čuvat će je „svjetovne osobe obiju vjera". Leopold je za turskih provala spasio krunu, zato staleži iz zahvalnosti ispuštaju ono „nulla ex causa". Što se pak tiče vjere krunskih čuvara, ova ju točka mimoilazi, a godine 1790./91. bi učinjena promjena, da se na vjeru krunskih čuvara ne treba obazirati, „sine discrimine religionis". Dok dvanaesta pogodba samo hoće da očuva državne medje, pet

naesta 6 pograničnih tvrđava utjelovljenih Ugarskoj, a šesnaesta traži pripojenje Ljublja i 13 spiških gradova, obećaje četvrta točka, da će se potpuno natrag priklopiti „ugarskom kraljevstvu i pripojenim mu dijelovima" sva zemlja, što se dotada otela Osmanlijama ili će se još osvojiti, ali i tu će se primijeniti klauzula „prout . . . diaetaliter conven

tum fuerit". Krajevi, što su za Leopolda Turcima natrag oteti, bili su mnogo veći od sve tadanje carske Ugarske i Hrvatske. Sabor je ugarski zahtijevao, da se sve osvojene zemlje i Erdelj pripoje kruni ugarskoj, jer je to sadržano i u krunitbenoj zakletvi Ferdinanda I. ;

22 no Leopold 21 Umanjen snimak povelje s datumom 8. prosinca 1687. ima Turba (Grund

lagen I) u prilogu. Povelja je doduše izdana, ali nije inartikulovana. 22 „Fines regni nostri Hungariae . . . augebimus et extendemus" Decr. gen. I, 340. »