VJESNIK 1-2. (ZAGREB, 1915.)
Strana - Sveska 3. i 4. - 236
236 i njegovi državnici držahu se nauke Grotiusa i Pujphdorfa, po kojoj bi smio car svojom vojskom osvojene krajeve pridržati sebi, oporezo vati ih i uopće po volji ih urediti. Zato je stvorena neka vrsta kom promisa: što je prije pripadalo Ugarskoj i s njom spojenim zemljama, to će se doduše njima pripojiti, ali će za način pripojenja i za državno uredjenje tih krajeva trebati nagodba kralja i sabora. Nije se naime radilo samo o hrvatskom i ugarskom teritoriju, nego još — i to oso bito — o Erdelju, koji je doduše priznavao, da pripada ugarskome kralju, od kojega ga je „zla kob i opaka obijest" odijelila^ ali je ipak živo nastojao, da zadrži prema Ugarskoj bar neku samosvojnost. Tu je činjenicu morao i htio kralj uzeti u obzir. — Zadnji je put klauzula u ovoj četvrtoj (iza g. 1715. trećoj) točki krunidbene povelje g. 1741., kadno iščezava i iz krunidbene zakletve. Kako rečena klauzula ostaje u prvoj točki krunidbene povelje, ograničeni ' su zahtjevi Ugarske barem toliko, što osvojeni krajevi nisu sami po sebi podvrgnuti ugarskim za konima, nego će se o tome istom nagoditi kralj sa staležima. Peta točka krunidbene povelje (1687.) odlučuje, da se kraljevini Ugarskoj i pripojenim dijelovima vraća „praerogativa", da biraju kralja, ako bi — quem (casum) Deus procul amovere veut — izumrla muška loza Leopolda i Karla II., kralja španjolskoga. — Poslije bi ta točka dovedena u sklad s pragmatičkom sankcijom (1722./23.), po kojoj smiju staleži kralja istom onda birati, kad izumre i muška i ženska loza Karla III. (VI.), Josipa I. i Leopolda I. . Prije krunidbe budući će nasljedni kraljevi izjavom zajamčiti, da sve ovo prihvaćaju (praesentis assecurationis acceptationem) 23 ' ter za kletvom to potvrditi — to je sadržaj šeste točke, dok sedma obećaje r da se unaprijed krunjeni kralj ne će uplitati u upravu bez privole vla dajućega kralja i staleža. Ova je sedma točka bivša 17. pogodba ina uguralne povelje Leopolda I. (1655/59.) Kako je Josip I. posljednji kralj, koji se unaprijed krunio i izdao krunidbenu povelju, ne ulazi poslije njega ova točka u krunidbenu povelju. 24 I tako ostaje trajno samo pet točaka u krunidbenoj povelji. Svi su okrunjeni kraljevi od Karla III. (VI.) do Franje Josipa I. izdali ovu povelju s pet točaka. Prva krunidbena povelja izdanamadžarskim jezikom jest ona od g. 1867. Paragraf drugi zak. čl. I. (XXXI.) : 1868. (hrv.ug. nagodba) od redjuje: „Izvornik ove krunidbene zavjernice ima se uz magjarski sa stavak i jezikom hrvatskim sastaviti i kraljevinam Dalmaciji, Hrvatskoj 23 riječ je „conditionum" vladar brisao. 24 Ferdinand V. krunio se doduše prije i položio običajnu zakletvu, alt njegova se kfun. povelja inartikulirala istom, pošto je zavladao (1836.),. pa stoga nema bivše 7. točke u povelji.
