VJESNIK 16. (ZAGREB, 1914.)
Strana - 32
32 Fr. Bone Razmilović. Razmilovići su stara težačka porodica iz velikog varoša do Spljeta. Zovu se Razmilović i Radmilović do danas. Na njih se primienjuju neke narodne pjesme, osobito znam za onu prozvanu od Vuka: „Bog nikomu dužan ne ostaje", da se je pjevala na Radmiloviće. Od tog plemena rodio se je oko god. 1636. naš umjetnik. Nigdje nisam mogao naći, kako je bio prozvan na krstu. Iz jedne bilješke u knjigama administracije iz onih godina, dalo bi se naslutiti, da se je zvao Duje. Od prve mladosti je zalazio u poljudsku crkvu i samostan sa svojim starijima, koji su fratrima obradjivali zemlje i prodavali ribu. Mali Duje je odavao veoma bistru glavu, pa ga, onda još mlad redov nik, Spljećanin fra Bernardin Tišičić nazvan Nikolanda, stade poduča vati u pismu. Iza prvih pokušaja dijete se zaljubi u nauk i u red franje vački i njemu se posveti. Iza kako je Razmilović ušao u franjevački red i dobio ime najvećeg franjevačkog umnika Bonaventure, dokončav godinu kušnje u poljud skom samostanu i položiv redovničke zavjete bi poslan na dalje nauke u Mletke, odatle podje u Loret, pa u Rim, gdje je izučio humanističke, filozofičke i teoložke nauke i bio redjen svećenikom (g. 1660.). U Italiji je fra Bonaventura upio duh vremena, koji je vladao onda u umjetnosti. Secentizam nije samo pojava u književnosti nego u cjelokupnom kulturnom radu. Učenjaci, književnici i umjetnici vode borbu proti tradiciji, pobijaju autoritet i oponašanje. Svom silom idu za novim, za modernim, proglasuju slobodu uma i mašte. Znanosti, nevezane na družtvene preduvjete, cvatu, ali bujni cvat umjetnosti i književnosti bijaše nezdrav. Tako iz manierizma XVI. stoljeća, o koji se spotakoše neki ve liki umjetnici, nastaje u XVII. vieku umjetnost barokna. Dok je ma nierizam personalan, barok je impersonalan, anoniman, obćenit, prava duševna bolest. Baroko u graditeljstvu, kao što u skulpturi i slikarstvu svugdje jednak: sve ispunja, nema praznih kutova, školjke, cvieće, voće, naj raznolikiji nakiti miešaju se medju sobom. Tu imademo prve početke skulptnrnog slikarstva i slikarskog kiparstva. Gledalo se je na efekat. Mašta bujna i brza, lakoća shvaćanja, neizcrpivo bogatstvo oblika i načina, ali bez ozbiljne, jake misli i ozbiljnog iskrenog osjećaja. Ne gleda se na sadržinu nego na formu, ne na što, nego na kako. Za to je pjevao glasoviti Marini: È del poeta il fin la meraviglia; Pario deir eccellente e non del goffo. Çhi non sa lar stupir, vada alla striglia.
