VJESNIK 16. (ZAGREB, 1914.)
Strana - 31
31 Izum štampe dade osjetljiv udarac sitnom slikarstvu, jer je vje kovna misao originalnosti knjige ubijena mogućnošću, da dobiješ više eksemplara jedne te iste knjige. Nu ni taj udarac ju nije posve ubio, jer stari tiskari osjećahu još zadah te stare umjetnosti, te nastojahu i oni za svoja djela izradjivati umjetničke inicijale. Od tada ipak počinje padati broj radenika na tom polju. Naš Klovio je u Italiji zadnji veliki predstavnik te umjetnosti (1498.—1576.). U dalmatinskim iranjevačkim samostanima ona još živi. Živi sve do najnovijih vremena. Nju su održali u životu običaji redovnički. One velike knjižurine, iz kojih pjeva cieli zbor braće psalme i himne, nije mogla prirediti do danas nikakova tiskara. A nije se ni do danas po vrgao običaj pjevati iz zajedničke knjige ili korala. Kako su se trošili stari korali, trebalo je priredjivati i posije obreta štampe nove, trebalo ih je pisati, a običaj je htjeo, pa ih valja i uresiti. Ali sitnoslikarstvo se nije ograničivalo na uresivanje korala. Tu su još bile oltarske tablice, do najnovijih vremena takodjer napisane i resene risarijama i slikama na pergameni. Onda diplome, kojim se ime novahu vanjska braća ili benefactores članovima reda i dionicima du hovnih dobara, ili se imenovahu sindicima ili prokuratorima reda, do tično samostana. To se je izradjivalo osobitom pomnjom na debelom papiru ili na pergameni sa miniaturama. Tako se je isto izradjivao program javnih školskih vježbi i disputa, tako počastne table, kojima klerici samostana darivahu pred Božić samostanske starešine, a na njima predbožićna antiphona maior. Ti su se običaji uzdržali do naj novijih vremena medju Franjevcima, a s njima i posljednji tragovi samostanskog sitnoslikarstva u našoj Dalmaciji. U poljudskom samostanu cvatijaše do posljednjih godina mletačke republike bujan redovnički život. Pozorno oko i danas može opaziti obilne tragove te bujnosti. Velik bijaše broj redovnika, koji su u tom samostanu sprovadjali svet narodu koristan život. Neki od njih su osta vili trajnih tragova svojega rada počevši od Marka Marulića, prasi novca našeg prvog pjesnika, do Bernardina TiUčića, Bonaventuré Razmilovića, Jerolima Poljičanina, Ante Radmilovića, Bernardina Vukovića, pa do Lovre Borčića, odlična pisca i propovjedača, do Ftü gencija Careva i Honorata Ozretića. Kad je Razmilović izradjivao ove korale, bijaše u samostanu po ljudskom od 9—11 svećenika i tri svietovna redovnika. Većinom su bili iz Splita ili iz susjednih Kaštela U pomanjkanju drugog svećen stva oni su vršili svaku crkvenu službu u narodu. Obilazili su okolišne krajeve, sela, varoši i otoke, te su propoviedali, izpoviedali i inače po učavali. Neki su se pak posvećivali odgoju redovničkog pomladka, neki materijalnom radu obskrbljivanja samostana nuždnim sredstvima, a samo, u dokolici su se bavili i ovakovim umjetničkim radom,
