VJESNIK 16. (ZAGREB, 1914.)

Strana - 190

190 persolvantur. Quantumcumque in ea provenerit, tercia pars domino fundi, et due partes domino terre persolvantur".

1

) Zato će i ova odredba o razdiobi marturine poticati od kralja Koiomana. Da je tomu tako, po

tvrdjuje i posvema slična razdioba dohotka od carine u dalmatinskim gradovima, kako se vidi u diplomi, što ju je Koloman dao Trogiru. Zato zaključuje Klaić: „Koloman je zatekao u hrvatskom kraljevstvu plaćanje zemljarine (terraticum, fiscale tributum) još neuredjeno : negdje su je davali u gotovom novcu, a negdje opet u prirodninama, medju ostalim najviše u kuninim kožama. On je odredio, da se odsad plaća rečena daća gotovinom, te je ustanovio svotu, koja je odgovarala po

tonjoj svoti od 12 frizatika. Od čitave svote, koja bi se u to ime na nekom posjedu od kmetova pobrala, dobivao'je najprije desetinu biskup, u kojega je dijecezi posjed stajao; ostatak morao se podijeliti u tri dijela, te je dva dijela dobivao kralj, dotično herceg ili ban, koji je onda s kraljem obračunavao, a jedna trećina ostala je vlastelinu posjeda". Neki madžarski historici kažu, da je Koloman prenio marturinu u Hrvatsku iz Erdelja i Ugarske. No Klaić je pokazao, da imade jedva nekoliko spomena marturine u Ugarskoj, iz kojih se nikako ne da iz

vesti, da bi marturina u Ugarskoj bila kaki općeniti porez, nego je tek zaostatak „iz onih vremena, kad su i u Ugarskoj podanici plaćali svojoj gospodi daće prirodninama".

2

) Marturinu pak u zaladskoj, šimeškoj i baranjskoj županiji svodi Klaić na pripadnost dotičnih županija Slavoniji. Već smo u prvom dijelu naveli primjere, da se desetina plaćala u nekim prije ugarskim županijama i to: u zaladskoj, šimeškoj, ba

ranjskoj i vukovskoj. Klaić na str. 163.—177. citovanog djela navodi u obliku regesta sve izvore o marturini, pa naravno i glede spomenutih županija. Ukoliko je podavanje marturine bilo rašireno u prijašnjim ugarskim županijama, ne da se po sačuvanim izvorima točno ustano

viti. No krivo je mišljenje, da je ono bilo vezano na stari hrvatski teritorij. Vukovska i baranjska županija morale su u čitavom svom opsegu plaćati marturinu. Jasno se to vidi iz toga, što biskup i kaptol pečuški daju templarima desetinu od Liceniše i Našica za desetinu od marturine cijele županije vukovske i baranjske („totius comitatus de Volco et de Braigna'*).

3

) Iz isprave pak, kojom kralj Emerik g. 1203. podjeljuje imunitet crkvi sv. Mihajla u Medjumurju, vidi se, da se mar

turina plaćala i u Medjumurju, dakle sjeverno od Drave.

4

) Kad se počela plaćati Marturina u županijama zaladskoj, šimeš

koj, vukovskoj i baranjskoj ? Budući da je sigurno utvrdjeno, da se u Ugarskoj nije podavala marturina kao opća daća

5

) ni prije ni poslije ») Klaić, o. c. p. 157. J

) Klaić, o. c. p. 136.—140. ») Cod. IV. No 76. p. 80. ') Cod. III. No 31. p. 35. 5

) Klaić, o. c,