VJESNIK 16. (ZAGREB, 1914.)
Strana - 185
185 Dubravska je župa morala biti u nekom podredjenom odnošaju prema šimeškoj županiji, dok je njezinim županom bio Adalbert brat šimeškog župana Kaladina. To će se bolje vidjeti iz druge isprave (od 1163.), koja nam ujedno svjedoči, da je hrvatski ban imao vlast nad šimeškom županijom. i zemljištima. Ta zemljišta i ti gradovi smatrali su se za Arpadovaca vlasništvom kra ljevim (kao što su se u Ugarskoj zemlje kastra smatrale kraljevim zemljama). Zato je kralj pojedine take posjede i čitave župe sa župnim gradovima mogao dati, komu je htio. Nešto poradi prevelike darežljivosti kraljeva, a nešto poradi lakomosti pojedinaca takih je zemalja vrlo brzo nestalo, a od starih župa ostali su jedva tragovi. Je li od uvijek tako bilo, da bi kralj odlučivao o župnim zemljištima? Ako i jest, pitamo: zašto se proces raspadanja župnih zemljišta nije davno prije započeo i svršio? Kraljevi bili su j prije Arpadovaca darežljivi, a ljudi pohlepni. A što je za vrijeme interregnuma, na ročito za smutnje poslije izumrća narodne dinastije, smetalo pojedine župane, da sebi ne prisvoje gradove i zemlje? Kraljeve vlasti nije bilo, dotične zemlje postale su ničije. Znamo, kako su na pr. za tatarske provale velikaši samu tu zgodu izrabili, da su raz grabili mnogo zemalja, što su pripadale župnim gradovima. Jedina sila, što je župna zemljišta i gradove mogla uščuvati preko svih bura i oluja, bila je vlast naroda. Kad je ta vlast prestala, nestalo je brzo i župnih zemljišta. Vlast stanovnika župa nad žup nim gradovima i župnim zemljištima pretpostavlja posvema naravno, da je i župan bio ovisan od župljana. Gornji primjer o Dubravi, čini se, dokazuje, da je proces prelaza vlasti u župi od naroda na kralja započeo tako, što je kralj počeo postavljati župane (jer drukčije teško je shvatiti, kako brat šimeškog župana Kaladina, ugarskog porijekla, postaje župan u dubravskoj župi). Kao neku osebujnost istaknut ćemo shvatanje dra. Strohala o prilikama u Hr vatskoj u XII. i XIII. vijeku za Arpadovaca (p. 215.): „No ni to, što su Arpadovci po stali hrvatski kraljevi i što je u Hrvatskoj obično vladao po jedan herceg iz kraljevske kuće, nije oslabilo vlasti tih velmoža; naprotiv sada, jer je kralj bio više udaljen, bili su ti velmože mnogo nezavisniji. Faktični gospodari u Hrvatskoj bili su pojedine vel može, koji su uvijek nastojali podvrći svojoj vlasti što više zemlje i naroda". Tim „velmožama" malo ima traga u XII. i XIII. vijeku, a što i ima, to je plod unutrašnje politike samih Arpadovaca, koji su uvodili u Hrvatsku feudalno plemstvo i zato dari vali pojedincima čitave župe (Babonićima, Krčkim knezovima, Šubićima). Čudno bi bilo, što se ti velmože nijesu za' silnih borba s Mlečanima i Grcima u XII. vijeku nigdje istakli, a bilo je sjajne prigode, da povećaju svoju vlast, možda da tko od njih još i kraljem postane Za ovu svoju tvrdnju ne navodi dr. Strohal uopće nikakvog dokaza, kao što ne navodi ni za druge svoje tvrdnje, samo što ga je ovdje lakše kontrolirati. Kad i navodi dokaze, on ih prima nekritički i izvodi iz njih daleko veće zaključke, nego što bi prema njihovom sadržaju smio. Iz riječi Prokopijevih : èv Sfju,oxpaxt«f izvodi, da su Slaveni živjeli u potpunoj anarhiji; da su tek Grci uveli kod Slavena neki red, svjedok mu je Grk car Leon VI,; da su u Hrvatskoj kraljevi postavljali župane, svjedok' mu je Pop Dukljanin i potvrdjuje ga s carem Dušanom Silnim iz XIV. vijeka. Za tu tvrdnju morao je konstruirati jednu ogromnu borbu izmedju prvog vladara i župana, u kojoj su konačno župani podlegli, što je jedan non sens, ako se sjetimo, da su borbe izmedju vladara i velikaša o prevlast trajale čitav srednji vijek i novi, sve do XVI. i XVII. stoljeća. Za novu teoriju o silnoj vlasti velikaša, koji su pod konac narodnih vla dara imali vladati nasljednim pravom župama, njemu su dokaz riječi arhidjakona Tome: „Cepit itaque inter omnes regni proceres magna discordia suboriri". Za mnoštvo njegovih tvrdnja — ta konstruirao je gotovo novu tirvatsku povjesnicu — to su njegovi glavni i gotovo jedini dokazi.
