VJESNIK 16. (ZAGREB, 1914.)
Strana - 103
103 naraštaja inovjernika u svjetskim naukama, i da bi se posvetio razli čitim zvanjima, ne samo trgovačkomu, kako je dosele bilo. Novi duh, nove prilike morale su i na forme religioznoga života utjecati, izazvale su pitanje reforme. Kako su jedni oduševljeno zagovarali tu reformu, tako su ju drugi žestoko odbijali i tako nastade borba među neolozima i ortodoksima. U zagrebačkoj je općini ta borba izbila odmah iza namještenja modernoga rabina Mavra Goldmana (1840.), a trajala je mnogo dece nija. Ta borba pokazuje iste crte kao i drugdje. Njeni su predstavnici uvjereni, da se bore za svetu stvar, a time se ispričava, kada jedna ili druga stranka predje preko granica, kako to već biva kod ovakovih borba. Ne može se tu utvrditi, koja je stranka imala pravo, budući da su sa svoga stajališta obadvije imale pravo, i oni koji su želili reforma, a i oni, koji su bez njih u svom religioznom životu srećni bili. O dog matskim stvarima nije bilo prepirka, nego lih o reformama bogoslužja, a ova razlika obrazlaže doduše Uzdržavanje dvajuh bogomolja, koje će udovoljiti objema strankama, ali nikada opstanak dvajuh općina. To su stajalište zauzimale političke oblasti, s prvine ugarska kancelarija, a kasnije banska vlada, naime da na jednom teritoriju sačinjavaju svi Židovi jedno nerazdruživo tijelo, u gospodarstvenom obziru jednu općinu, ali da manjina imade pravo na posebnu bogomolju. Da je oblast odmah i odredila bila, koga terete troškovi posebnih religioznih zavoda, ugu šila bi u zametku spor. Kako je pako oblast upravo to najznamenitije (inancijalno pitanje neriješeno ostavila i lih načela uglavila, jedno o opstanku samo jedne općine, a drugo o slobodi religiozne savjesti, koja izbija u posebnim vjerskim institucijama, zaoštravao se spor ti jekom vremena. Da zamašna manjina jednako sa većinom nosi terete općine i još napose terete svojih vjerskih zavoda, jest zahtjev potpu noma neopravdan, a znači spasiti načelo u teoriji, ali ne moći ga u praksi provesti. Zato je i sama općina došla do uvjerenja nakon go dina, da ona preuzme terete posebnih religioznih zavoda manjine. 1 tada je doista zavladao mir nekoliko godina. Borbe kroz petnaest go dina (1841—56.) svršile se dakle sporazumom. Treba na umu imati, da je to vrijeme manjina, koja se nazivala „starovjercima" (Altglauber) ili Židovi staroga ritusa, bila dosta velika, po fmancijalnoj snazi svojih članova tolika, da se općina njih nije mogla odreći, jer je trebala nji hove prinose, dok su oni sami tako jaki bili, da su mogli uzdržavati svoje posebne uredbe — a ipak državna vlast nije dopustila razdije ljenje u dvije općine. Tim je čudnovatije, da je državna vlast staro vjersku manjinu — sada već pod imenom ortodoksa — u sedamde setim godinama priznala samostalnom općinom, premda je jedva 3—4 obitelji brojila. Istina je, da je ova samostalnost bila ograničena, ali je ipak s njom načelo „jedne općine" probijeno bilo, a istom je zakonom
