VJESNIK 1. (ZAGREB, 1913.)

Strana - SVESKA 2. - 107

107 gata u Srbiju, kad Emerik nije dao kaločkomu nadbiskupu, da ode tamo i ondje učvrsti katoličku vjeru. On povjeri (1204.) kardinalu Lavu, koji je išao kruniti Kalojana, da se navrati i u Srbiju i da tamo kao legat i zamjenik papin uredi i učvrsti katoličku vjeru. Podjedno obaviješćuje on srpske nadbiskupe, biskupe i ostalo svećenstvo o ovom kardinalovom poslanstvu, pozivajući ih, da ga lijepo prime i podupru i njegove odredbe izvrše, inače će kardinal otpornike kazniti crkvenim kaznama, koje će on (papa) potvrditi.

1

) Međutim je cijelo ovo nastojanje papino bilo uzaludno. Nezado

voljstvo raškoga pučanstva upotrebio je svrgnuti Stjepan, da sruši Vu

kana s vlade u Raši i sebe opet uzdigne na velikožupanski prijestol. Pri tome mu je bilo u prilog to, što je bugarski car Kalojan udario i na Srbiju i na Emerika, te im oteo Niš i Braničevo. S druge strane zapleo se Emerik u rat sa svojim bratom, hercegom Andrijom. On ga je doista svladao, ali ga je naskoro stigla smrt (u jesen iste g. 1204.). Ostavljen tako na cjedilu od svoga saveznika, morade Vukan podleći, kad se na nj podigao brat Stjepan sa svojim pristašama. On bude zbačen (valjda još iste g. 1204. ili skoro zatim) s velikožupanske časti, koju opet dobi Stjepan, i morade se vratiti natrag u svoju dukljansku državu, kojom je vladao sve do svoje smrti (najkasnije g. 1208.) Po njegovoj smrti podijeliše njegovi sinovi očevu baštinu, ali tako, da je najstariji Đuro bio vrhovni vladar i nosio naslov kralja, dok su mlađa braća Stjepan, Vladin i Dimitrija vladali svaki s jednim dijelom Duklje pod vrhovništvom kralja Đure.

1

) ') Theiner o. c. I. br. 53, str. 33. x

) Jireček o. c I. str. 277.—278. On uzimlje, da je Stjepan već ljeti g. 1203. istisnuo Vukana iz Srbije i opet sebe podigao na velikožupanski stolac, No po navedenim papinim pismima od g. 1204. moramo suditi, da se to nije moglo dogoditi prije ove godine. Da je papi skloni Vukan već tada g. 1203. srušen bio s vlade u Srbiji, ne bi jamačno papa šiljao u Srbiju legata kardi

nala Lava, da tamo učvrsti katoličku vjeru, niti bi spočitavao Emeriku, da još nije izvršio njegov nalog (naime da dade okruniti Vukana). — Vukan se zadnji put spominje 12. travnja 1207. (Gundulić u svojoj kronici kod Jire

čeka o. c. I. str. 278. bilj. 2. Srv. i Resti o. c. str. 75.). Već 3. srpnja 1208. spominju se njegovi sinovi, kralj Đuro, Vladin i Dimitrija, kad su se prva dvojica odvrgli od svoga strica Stjepana i podvrgli mletačkom vrhovništvu (S. Ljubič „Monumenta Slavorum meridionalium" Vol. I. Zagrabiae 1868. br. 35. str. 27.). Ovdje se doista ne veli, gdje su ova braća vladala, ali iz triju isprava iz g. 1242. vidi se, da je ovaj Đuro bio dukljanski kralj [„Georgio principe (ili regi) Dioclie, filio videlicet iupani Vlcani" Smičiklas o. c. IV, br. 114., 134. i 135. str. 125. i 149.—151.]. Nema pako sumnje, da je o/aj kralj Đuro, sin Vukanov, istovjetan s onim kraljem Đurom od god. 1208. (Tako drže i Jireček o. c. I. str. 278., Ruvarac o. c. u „Godišnjici" X. str. 5. i Kukuljević