VJESNIK 14. (ZAGREB, 1912)

Strana - 122

122 na pomoć legatu u njegovoj kanoničkoj istrazi. Ako li pako bilo s kojih razloga njegov legat ne bi mogao riješiti ove raspre, onda da imadu oba biskupa, i utamničenoga i novo

izabranoga poslati k njemu u Rim, da ih ispita i konačnu odluku izreče. Ne poslušaju li Dubrovčani ove zapovijedi, bit će izopćeni iz krila crkve.

1

) Iz ovoga papina pisma ne doznajemo za razlog ovako

vom postupku Dubrovčana protiv njihova biskupa. Rastić (o. c. str. 42.—3.) veli, da ga je već legat Aleksandra II. na crkvenoj sinodi u Dubrovniku izopćio iz crkve radi njegovih opačina (priležništva i dr.) i radi porabe plašta u svečanim zgodama, a jer se nije htio doći ispričati na sinodu, da ga je papa lišio „nadbiskupske

11 časti. No kad se on uza sve to i nadalje opirao, da ga je svjetovna vlast utamničila. On se

nato potužio novome papi Grguru VII., koji tad posla u u Dubrovnik legata Gerarda. Ovaj pronađe postupak Du

brovčana opravdanim i dade nato izabrati novoga „nadbi

skupa" Petra. l

) Kukuljević o. c. I. str. 181. str. 148. — Farlati o. c. VI. str. 55. — U ovom se papinom pismu zove Vital, kako smo već spomenuli, izrijekom „episcopu*". Papinski legat zove se ovdje „Gira/dus", u drugoj jednoj ispravi, koju je on sam izdao u Spljetu (u studenom g. 1075.), zove sebe „Girardus" (Kukuljević o. c. I. br. 184. str. 150.), tako ga zove i Toma ArciSakon (o. c. cap. XVI. str. 53.), a to je Gérard. — Rački (o. c. u „Rardu" XXX. str. 75. veli, da je Dubrovnik „uklonivši biskupa Vitala (1074.) povjerio crkvu svoju dukljanskobarskomu nadbiskupu Petru". No ovo se iz ovoga i kasnijega pa

pina pisma (od 9. siječnja 1078. u Documenta br. 158. str. 211.—212.) ne može zaključiti. Pa i koji bi razlog naveo Dubrovčane, da za svoga crkvenoga glavara izaberu barskoga nadbiskupa. Rački misli, da je možda „Dubrovnik u toj vremenitoj svezi nazirao laglji način, da odijeli svoju crkvenu upravu od spljetske". No to nije mogao biti razlog tome činu, jer Dubrovčanima nije bilo toliko do odjeljenja svoje crkvene uprave od spljetske, koliko do toga, da njihova crkva bude metropolitska za cijelu gornju Dalmaciju mjesto barske crkve. Zato su oni i bili u opreci i raspri sa barskim nadbiskupom, pa se ne da ni pomisliti, da bi njega uzdigli na svoju crkvenu stolicu. Ta kakvu bi korist od toga imali? Oni time ne samo da ne bi dobili nadbiskupa u svoj grad, nego bi pače još izgubili i svoga biskupa, a o crkvenom gospodstvu nad či

tavom gornjom Dalmacijom ne bi bilo ni govora. Da bi pako barski nad

biskup prenio svoje sijelo u Dubrovnik i tako ovaj grad učinio sijelom crkvene glave gornje Dalmacije, nije se moglo očekivati, jer toga ne bi dozvolio kralj Mihalja, koji je toga metropolitu htio imati na zemljištu svoje države, a ne tuđe.