VJESNIK 13. (ZAGREB, 1911.)

Strana - 74

74 reprezentativno, a ne na posvetno krunisanje. Osim na ovo pozivlju se i na to, da su Stjepan II. i Emerik okrunjeni još za živih im otaca, te su u Hrvatskoj vladali. No gdje su riječi : coronatus „in regem Croatiae" ? Nigdje. Kad sad znamo, da su Koloman proti mladjem bratu Almu a Bela III. proti mladjem bratu, hercegu Gejzi, htjeli svojim sinovima osigurati prijestolje, odmah ćemo razumjeti, da su Stjepan II. i Emerik ne za hrvatskog već za madžarskog (i stim ujedno hrvatsko dalmatinskog) kralja okrunjeni, jer im otcevi nijesu htjeli osigurati Hrvatsku već Madžarsku. Iz tog, da su Emerika još za živog otca dvaput okrunili, opet ne slijedi, da se prvi put samo 0 Hrvatskoj radi, jêr godine isprava (1185., 1194.) jasno kazuju, da je Emerik prvi put okrunjen još nedorasao, a drugi put se okrunio, kad je punoljetan postao. Da su otcevi i Stjepanu II. i Emeriku poslije njihove krunitbe dali Hrvatsku i Dalmaciju kao neko vježbalište, prirodno je, jer ove su zemlje, makar da su madž. kraljevstvu kao dijelovi jednog tijela pripadali, ipak bile uvijek pod posebnom upravom. Za utvrdjenje tvrdnje, da kralj može poslove hrv. kraljevstva obavljati samo na hrv. saboru i da Hrvatska i u svjetovnim i crkvenim stvarima sadržaje svoje posebne zakone, za to se opet Tomašić pozivlje na trogirski privilegij

. No u ono doba, kako sam spomenuo, drugo je bila Dalmacija, drugo Hrvatska i privilegija dalmatinskih gradova ne odnose se na Hrvatsku. Pisac zadarske bilješke od g. 1108., kad je opisao potvrdu slobode za Dalmaciju, jasno piše, da je kralj Koloman, položivši prisegu dalmatinskim gradovima, „simul quoque nobiles provinciae ad se vocavit", „plemstvo iz pokrajine (= Hrvatske) dozove k sebi" to jest, da je s njima naposeb saborovao. Iz toga pak, što su radi tadanjih teških komunikacija, sabori bili partikularni, nije slobodno zaključivati posebno kraljevstvo, jer onda bi doista posebno kraljevstvo bili i Erdelj, 1 Potisje i Gornji Kraji itd. Slično bi onda i okolina Košiće, Budima ili Srijema bila posebna država, kad bi iz toga, što je kralj posebnog ubirača daća u Hrvatskoj držao (exactor tributorum regalium per Croatiam a ne Chroatiae !) izvodili posebno kućanstvo. Ako bi posebno drž. kućanstvo bilo postojalo, . nebi hrvatski banovi (Slavoniae dux) morali u XII. vijeku 10.000 maraka srebra u kraljevsku blagajnu godimice plaćati. To bi bio mogao Tomašić saznati iz spisa spomenutog franceskog državnika od g. 1186. (Fejér: Cod. Dipl. II. 218. priopćeno pod g. 1184.), samo su Kukuljević i Smičiklas ovu za državno pravo Hrvatske tako važnu ispravu (dakako za njihovo utvaranje nepodesnu) iz svojih zbirka lijepo izostavili. Tomašićeve drske tvrdnje, da Hrvati nijesu bili dužni poći u rat osim kad se radilo o interesu vlastite domovine, ne ima ni U čuvenoj