VJESNIK 13. (ZAGREB, 1911.)

Strana - 70

70 (Sufflay: A két arbei iker oklevél. Szâzadok 1905. 297.), nitko nas ne može prinuditi, da mećemo tu bilješku u g. 1111. Od onog visokog svećenstva i plemstva, što se u bilješci spominje izmedju 1106. i 1111., pošli su nadbiskup Lovro i palatin Ivan g. 1108. u Dalmaciju, kako to privilegij trogirski potvrdjuje, dakle pada i bilješka o zadarskoj prisezi u ovu godinu. A dalje vjerodostojne isprave i bilješke ma ni s jednom kukavnom rječcom ne spominju Hrvate, već uvijek govore samo o sloboštinama dalmatinskih gradova. Ma kako su se god kasnije pod madžarskim kraljevima stopile, osobito u XIV. vijeku, Dalmacija s Hrvatskom, ipak bijaše medju njima razlike. U XII. vijeku pak sigurno bijaše drugo Hrvatska, a drugo Dalmacija. To bez sumnje dokazuje — da samo jedno spomenemo — kratka mletačka kronika XII. vijeka. Ona piše : „A. 1115. Ordelaffus dux exivit in Dalmatia(m) et cepit eam prêter Jaderam et urbem Belgradum. In venturo mense Madio iterum exivit et cepit Jaderam et urbem Belgradum. Cepit etiam Sibinicum et sie tenuit totam Dalmatiam" (Sporedi: Klaić „Vjestnik zemaljskog arkiva" I. 233.). Očito je dakle, da su se u XII. vijeku pod Dalmacijom razumijevali samo primorski gradovi i otoci, počevši od Spljeta gore prema Kvarneru. Dakle sve ono, što se u trogirskom privilegiju od g. 1108. nalazi, sva ona sloboda (antiqua Dalmatiae libertas), o kojoj govori zadarska bilješka iz g. 1108., i na koju se prema prisezi Ordelafovoj iz g. 1118. kralj Koloman zakleo bio „vobis Dalmatinis", ne odnosi se na Hrvatsku, jer, ako je istinita pretpostava, „in maiori continetur minus", još je više istinito : „in minori (Dalmatia) non continetur maius (Croatia)." Tko sve ovo zna i vidi, mora zapanjen primjetiti, da su Tomašićevi zaključci (ili bolje već unaprijed odredjene teze) užasne zablude, ako ne promišljena iskrivljivanja ! Da nisu nova, — ta već su ih i drugi kao Rački, Pliverić, Šišić telalili —• to ih još pogoršava. Pogledajmo ih jednom točno : To, da je hrvatski narod izabrao Kolomana i njegove nasljednike za kralja, kao hrvatsko dalmatinskog kralja, to hoće dokazati riječima privilegija trogirskog : „mihi aut filio meo aut successoribus meis tributarii ne sitis." Risum teneatis ... ta gdje je tu samo sjenka riječi „eleetio" ili „eligo" ? To, da hrvatski narod nije podjarmljen, već da je od svoje volje primio novu vladarsku kuću, to hoće time dokazati, što je kralj Koloman Trogiranima prisegao trajni mir i što su prema pripisci, dodanoj djelu arcidžakona Tome, Hrvati mogli zadržati sve posjede, ma da su u ona vremena pobjeditelji oduzimali najveći dio dobara pobjedjenima. Medjutim privilegij se trogirski ne odnosi pa Hrvate, a pripisak Je samo hrvatski pium desiderium jz XIV. vijeka, a nipošto dogadjaj