VJESNIK 13. (ZAGREB, 1911.)

Strana - 152

152 je počeo pisati spomenutu kroniku ili spomenicu (Liber raemorabilium) samostana koprivničkog. Godine 1341. držao se u koprivničkom samostanu svečani zbor (kapitul) franjevačke provincije, o čemu se sačuvao spis u provincijalnom arkivu. Prema tomu spadao je koprivnički samostan god. 1341. medju odličnije samostane franjevačke provincije. Za taj samostan zanimala se i sama kraljica Jelisava, koja bijaše supruga našega kralja Ljudevita L, a kćerka bosanskoga bana Stjepana Kotromanića, dakle porijeklom Hrvatica iz Bosne. Kraljica Jelisava dade naime godine 1372. temeljito obnoviti franjevački samostan u Koprivnici, kako je to fra. Bonaventura god. 1780. vidio iz listine u arkivu (pod signaturom A.), te iz anala samostana koprivničkoga. Samostanu pripadala je veličanstvena crkva, podignuta na čast blažene djevice Marije bez grijeha začete. To je fra. Bonaventura razabrao iz staroga pečata, koji je visio na listini (pod signaturom E.) u arkivu samostana koprivničkoga. Franjevci ostadoše u Koprivnici dotle, dok im nije zaprijetila pogibelj od Turaka. Ulamabeg zauzme 2. kolovoza 1552. jaku tvrdju Viroviticu, koja je hrvatsku Podravinu štitila od provale Turaka iz Slavonije. Odmah iza toga dade Ulamabeg spaliti kaštel Grabrovnik, koji se nalazio tamo, gdje je danas podravsko selo Kloštar. Turci nato prelete mimo utvrdjenoga Gjurgjevca, te počnu opsjedati tvrdju Prodavić (današnje Virje). Veći dio hrvatskih seljaka iz Podravine izmedju Virovitice i Koprivnice pobjegne od straha pred Turcima preko rijeke Drave u Ugarsku, gdje još i danas živu potomci njihovi. Luka Sekelj, kapetan carske vojske u Koprivnici i Varaždinu, piše 6. kolovoza 1552. grofu Tomi Nadaždu, da je „velik strah obladao Koprivničancima i Varaždincima", jer „Turčin sa sobom vodi mnogo topova". „Teško da bi od njih (Koprivničanaca i Varaždinaca) ostala i petina, kad mi ne bi bili ovdje". Tom prigodom po svoj prilici utekoše iz Koprivnice takodjer Franjevci. Svakako je njihov samostan naskoro opustio, kako se to jasno vidi iz pisma, što ga je kralj Maksimilijan II. iz Beča 18. rujna