DRŽAVNOGA PRAVA (ZAGREB, 1910.)

Strana - 68

68 nova, Geze i Ladislava, kako to priča Simon de Kezà u svojoj kronici {Endlicher, p. 116, 3. in fine). Da je ovdje bilo povrijedjeno nasljedno pravo, jasno nam svjedoči Thuročeva (Kronika II. c. 44) pripovjest o maču i kruni, što nam opet indirektno dokazuje, da je krunidba za pravo bila delacija kraljevskoga prava na državnu vlast. „Habeat filius tuus, veli Bela, coronam, qui unctus est, et da mihi ducatum;

u neka dakle bude kraljevstvo Salamonu, kad mu je već krunidbom obećano. Za državopravno znamenovanje krunidbe preznamenito jest, da -je Salamon posije smrti kralja Bele

n%

) (1063.), koji mu je bio u gradjanskom ratu kraljevstvo oteo, kad je opet primio kraljevstvo, ponovno krunjen. Regem autem Salomonem in paterno solio gloriose coronatum cum assensu et acclamatione totius Hungariae sedere fecit (seil, car Henrik IV.).

31

*) Iz ovih riječi možemo izvadjati, da je bio obdržan krunidbeni sabor, ali što je najvažnije, jest činjenica ponovne krunidbe,

s,b

)iz čega nam je očevidno jasno, da se je krunidba smatrala državopravnom delacijom kraljevske vlasti. Krunidba daje legalnu kraljevsku vlast, pa kad narod uzurpatora kruni, oduzimlje time dojanije moći domisliti, za što bi Salamon dobio krunu iz Bizanta, kad znamo, da ga je još otac, koji je imao pravu krunu, kruniti dao. — Onu krunu, koju je Henrik III. poslao u Rim polag listine Grgura VII. od g. 1074. (Pray: Annales p. 74), nije bila Stjepanova. Pray veli, da je poslana kruna i koplje „instar anathematis pro obtenta Victoria." Usuprot Prayovu mnijenju, koji sasvim ispravno sudi, da kruna, koju je poslao u Rim : certe non fuerat corona Hungariae, drži Pauler: I. 422. op. 183., da je Hen rik u istinu poslao Stjepanovu krunu papi. Ja držim, da se ovo mjesto u listu papinom ima slikovno razumjevati. cf. Büdinger: Oes. Ges. I. p. 434. op. 6; isti: Ein Buch ungar. Geschichte p. 50. S18

) I Bela je bio krunjen po vijesti Thuročevoj II. c XLV. : Dux igitur Bela, vocatus Benim, victor. . . . venit in civitatem Albam, ibique regali diademate, inunguentibus eum episeopis, féliciter est coronatus. I Muglenova kronika c. 31. govori o krunidbi, dočim ju Simon de Keza ne spominje. 3U

) Thuročeva kronika II. c. 47; Muglenova kronika: „wart Kunig Salamon gekrönt zu dem andern male" (c. 33). Simon de Keza i ovu krunidbu ne spominje. Pauler 1. c. p. 112 veli, da sad već nije bilo govora o vrhovništvu carevu, kao kod Henrika III. Iz činjenice ipak, da kronika ugarska o tom šuti, taki smjeli zaključak je u protimbi sa aspiracijama i politikom carstva one dobe, kako već gore razložismo. A protuslovi tomu shvaćanju i papinski list na Gezu od g. 1075. (Jaffé: Regesta pontificum romanorum br. 3710.) gdje veli papa za Salamona: rex subdidit se leutonico regi et reguli nomen obtinuit. cf. Marczali: A magyar nemzet torténete II. p. 104. — Sr. i Ebendorferovu austrijsku kroniku (Pez: Scriptores, 1. c. II. p, 701), gdje se ističe, da je car Henrik Salamona: omnium assensu secundo coronari fecit. 315

) Thuročeva pripovjest (bečka kronika cap. 53), kako kasnije u Pečuhu Salamon: per manus Geysae ducis honorabiliter est coronatus, ne smije se smatrati kako to čini Kovachich: Vestigia p. 56. posebnom krunidbom, jer je u Ugarskoj krunidbu vazda obavljao crkveni dostojanstvenik. I Ipolyi: o. c. p. 64. op. 1. smatra ovu vijest nešto čudnom veleći, da je ova krunidba bila možda samo onaki svečani običaj.