DRŽAVNOGA PRAVA (ZAGREB, 1910.)
Strana - 64
64 menovanje, ma da je ovaj već po krvnoj pogodbi (vérszerzodés) bio ograničen na Almusovo potomstvo. 296 ) Ali s druge strane ne smijemo s vida pustiti, da se je sad više, a sad manje pokazivalo jakim i nasljedno pravo. Tako ni sam Stjepan ni malo ne dvoji, da ga ima nasljediti sin Mirko, kad ga opominje, da bi — ako bude iracundus, superbus, invidus i inpacificus — mogao izgubiti kraljevstvo (alienis tradetur regnum tuum). 29-1 ) Gejza II. 298 ) se na pr. u listini od g. 1148. nazivlje : quod ego Gejza secundus, secundi Belae regis filius, divina dispositione sceptra paterni regni jure hereditario obtinens. Mi pouzdano ne znamo nasljedni red za vremena Arpadovaca. Grčki historik Kinnamos, koji bijaše tajni sekretar 299 ) cara Manuela (1143. —1180.) veli da bijaše zakon u Ugarskoj, da kruna prelazi na brata. 300 ) Ako bi 296 ) Anonymi gesta Hungarorum, c. 6. (Endlicher : Momumenta Arpadiana, Sangalli 1849. p. 7): Primus status juramenti sic fuit: ut quamdiu vita duraret, quam ipsis, tam etiam posteris suis, semper ducem haberent de progenie Almi ducis. m ) Corpus juris hungarici, milenijsko izdanje, Budapest 1899. S Steph. D. lib. I. c- 4. §. 4. — Endlicher, 1. c. p. 304. I Stjepan bio je od svoga otca sa privolom velmoža odredjen za nasljednika: convocatis pater suus Hnngariae primaiibus, cum ordine sequenti per communis consilio coloquii, ßlium suum Stephanum post se regnaturum populo prefecit, et ad hoc corroborandum a singulis sacramentum exegit, Harlvici vita S. Stephani regis, Endlicher: Mon. Arpâd. p. 168. — Što se pako tiče gore citovanoga zakona sv. Stjepana, koji nosi naslov: „de institutione morum ad Emericum ducem," valja spomenuti, da je glasoviti ugarski historičar Engel označio ovo djelo neautentičnim, koje je kašnje sastavio neki monah, čitajući inškripcije sadržane u Hartvikovu §. 20 (Endlicher: c. 18, p. 182). Florian: Historiae hungaricae fontes domestici, Lipsiae 1881, I. p. 22. i si. nabraja sve prigovore, koji se mogu staviti protiv autentičnosti ovoga traktata, ali se konačno ipak susteže, izraziti kakav definitivni sud, Prigovore, koje spominje radi prečestoga naglasivanja krune (p. 227), čine nam se neopravdanima, jer je shvaćanja krune kao državopravnoga pojma, koji krunu identifikuje sa državom — kraljevstvom — naći i u drugim spomenicima stare dobe (Sr. dolje niže gaje se govori o bugarskoj i srpskoj kruni). Marczali: Enchiridion p. 63 vjeruje u autentičnost traktata, i daje izražaja mogućnosti, da bi biskup Gerhard mogao bio sudioništvovati kod njegova sastava, jer je on po tradiciji bio odgojiteljem Emerikovim. — Keza: Gesta Hungarorum cap. 2. veli: coronam vero regni (rex Stephanus) Emrico duci suo filio se daturum disposuit. (Endlicher', p. 108) — Neki drže, da je Emeriti imao za ženu kćer Krešimirovu. Cf. Pray: Annales I. 26. 29S ) Pray: Annales regum Hungariae, Vindobonae, 1764, I. p. 136. 29ft ) ßaotXtxöc ypau,p.axu6ç. Cinnamos bijaše viši carski činovnik, koji je valjda pripadao k vojnoj upravi. Cf. Neumann: Griechische Geschichtsschreiber u. Geschichtsquellen im 12. Jahrhundert. Leipzig 1888, p. 94. — Prem nam je Cinnamovo djelo samo u lošem izvadku poznato, ipak se smatra kritičkim i vrlo dobrim vrelom, jer je pisac zdušan i savjestan. Osim Neumanna sr. i Krumbacher : Geschichte der byzant. Literatur, München 1897., p. 280; Marczali: A magyar törtenet kutföi az Arpädok korâban, Budapest 1880. p. 103 i si. 3U0 ) N6}ioç yàp OÔTOÇ Tcepi xolç Oovvoiç loxlv ITCI zobç Tcepiôvxaç àel xtüv à8eX<pù>v xb oxscpoç icapaßaivsiv. lib. V. c. 1. (Ed. Bon. p. 203). cf. Timon: 1. c. p. 115.
