DRŽAVNOGA PRAVA (ZAGREB, 1910.)
Strana - 27
27 nekoć i tudji vladari ponosili, ako su se mogli nazivati carskimi vazali. 128 ) Prvi sluga kraljev, ban, 129 ) mogao je biti carskim protospata; rom, ali visočanstvo kraljevskoga veličanstva zabranjivaše, da bi takav naslov nosio kralj. 130 ) patricij označuje stalešku titulu čovjeka visoke distinkcije; sr. Krause: 1. c. p. 229. Da je Krešimir bio patricij veli naš arcidjakon Toma: Hist. Salon. c. XIV (Rački: p. 42.). Istina Toma u c. ΧΠΙ. (p. 38.) jošte veli općenito, da su hrv. kraljevi dobili kraljevska irrsignia od careva (pravo praviti kraljeve prisvajao sije Basilij : δούναι βασιλέας τοις ε$νεσιν, Lydus: de Mag. I. 5. ρ. 125.; Rambaud: 1, c. ρ. 301.,) et dicebantur eorum eparchi sive patritii. Sr. i Du Gange: Hist. Byzant. p. 332. Ako je „patrikios" samo: „merus titulus, honorem et dignitatem conierens, at auctoritatem nullam" kako veli Reiskius u svom komentaru Const. Porph. : de Ceremoniis, 6, nota 77. (Editio Paris, ρ. 127.), ipak se čini, da je morao biti imenovani kod ceremoniela prisutan (de Cerem, lib. I. 147., Edit. Paris, ρ. 511). Du Gange 1. c. veli, da su oba brata, koji su tad vladali Hrvatskom (Cfesimir" et Gojslav. Rački: D. p. 43. op, 1) „concessisse Constantinapolim ubi Palatinis dignitatibus donati mere." Gedrenus (II. p. 476., Ed. Bon.) veli da su oba brata dobila αξιώματα και κτήσεις ίκανάς, dakle časti i blaga. ^ 28 ) Rambaud: U Empire Grec, p. 438. Burgundski kralj Sigmund više je cijenio titulos militiae, koje je davao car, nego li svoje kraljevstvo. 129 ) Rački : D. Nr. 37. p. 45; Kukuljević: Rad 58., p. 26. 13 °) Nema dvojbe, da su kraljevi hrvatski i iz političkih razloga evitirali, da primaju naslove carskih činovnika, jer im je bila prirodna težnja, dà već radi dalmatinskih gradova, na koje je i po narodnosti i po tradiciji imao Bizant privlačnu snagu, odstranjuju svaki znak ovisnosti od carstva tim većma, što Bizant nije nikada priznao potpunu emancipaciju svojih nekadanjih provincija. Rambaud: 1. c. p. 299. i 300. S druge strane ni Bizant nije volio davati narodom, koje su smatrali stranima, časti. Nepoznati pisac u svom savjetu caru, ovo obrazlaže ovako: εΐ δέ τιμήσεις Ιθ-νικον έπέκεινα σπα- θ-αροκανδιδάτων, έκτοτε γίνεται καταφρονητής. και ob μή σοι δουλεόσ-{] ορθ·ώς . , . ουδέ é Αργυρόπουλος κΰρις Έωμανος ουδέ τις έκ τών μακαριτών εκείνων (Roman III. Argyros vladaše od 1028.—1034.) άνεβίβασεν Φραγγον ή Βράγγον εις τήν τοΰ πατρικίου άξίαν, άλλ' ουδέ δπατον κατεδέξατο ουδέ στρατιωτοφύλακα ποιήσαι εξ αυτών, μόλις δέ που τινά εξ αυτών σπαθάριον. πάντες γάρ ούτοι προς αρτον και ίμάτιον Ιδούλευον, τάς δέ αξίας τάς μεγάλας και τάς πράξεις οί Τωμαΐοι έλθάμβανον. Α da bude jasno, da ovakav po stupak iziskuju probitci države, još naročito naglasuje, da je kraj toga država bila u rastu i cvatu: και ·ήν ή Τωμανία èv προκοπή. Wasili ewsky et Jernstedt: Cecaumeni strategicon et incerti scriptoris de officiis regiis libellus, Petropoli, 1896. p. 95. i 96. Ako Roman i njegovi pretšasnici nijesu podijelivali patricijske časti τοις Ιθνικοΐς, tad je po tom nije mogao dobiti niti Krešimir. Dakako da riječi nepoznatoga careva savjetnika nije baš morati uzeti kao beziznimno pravilo, kad n. pr. znamo, da je Lutovit knez Zähumlja oko godine 1050. bio carskim protospatarom. Hilferding u poglavlju XIV. na svršetku svoje povjesti Srba i Bugara; Rambaud 1. c. p. 300. Hertzberg: Byzantiner u. Romanen ρ. 161, veli, da je romajski dvor Tomislavu svečano podijelio čast konzula (!?), koja tvrdnja nije na vrelima osnovana. Knez humski Mihajlo, koji je priznavao vrhovništvo Tomislavljevo, i koji je takodjer prisustvovao Tomislavljevu spljetskom saboru g. 924.—926. (Rački: D. p. 187., 393. op.), bio je, kako to znamo iz Const. Porph. (de adm. imp. c. XXXIII.) ανθύπατος και πατρίκιος (proconsul et patricius). Mi stoga držimo, da je riječ „consulatu" u pismu pape Ivana X. od g. 924. (Rački: D. p. 187.). pogrešno dospjela u savez sa Tomislavom, umjesto sa Mihajlom. Možda je ispravan naslov bio ovakav: Tempore Johannis papae sanctissimi, Tomislao rege Chroatorum et