DRŽAVNOGA PRAVA (ZAGREB, 1910.)
Strana - 24
24 To jeste takodjer i posvema prirodno. Podijeliti naslov vojvode dalmatinskoga, to bi značilo, da se Bizant još vazda smatra vrhovnim gospodarom svoga nekadanjega bizantskoga temata, ali podijeljenje naslova vojvode hrvatskoga ne bi imalo nikojega pravnoga uporišta, ma bilo ovo uporište i samo snage virtualnoga prava. No bilo tome kako mu drago, jedno svakako stoji, da su si naime mletački duždevi svojatali pravo na kraljevinu Hrvatsku, ma da je ovo bilo i mutno, radi česa i veli kralj Koloman u svom paktu prijateljstva, koje sklapa sa Vitalom Michielom svakako prije, nego li je izabran i okrunjen za hrvatskoga kralja, 111 ) da se njemu i njegovim starješinam Thomas: Urkunden. I. p. 117. i p. 183. (Fontes rerum austriacarum, XII. Band), Chalandon: 1. c. p. 82. op. 3. Dalmatinski su istina gradovi nazivali V. Michiela „vojvodom Hrvatske," što nije čudo, pošto su hrvatski kraljevi bili jednako suvereni Hrvatske, kako i nekoć bizantske Dalmacije, pa je razumljivo, da n. pr. Spljeéani god. 1097. vele: „Vobis . . . Duci Venetiae atque Dalmatiae sive Croatiae." Spljećanom se dakle čini naslov dux Dalmatiae, koga nose duždevi već od vremena Petra Orseola II. isto, što i dux Croatiae, jer je to očito vrijedilo za kralja Zvonimira. Ja ovdje citujem spljetsku „cartulam promissionis" polag Tafel et Thomasa, I. p. 63., jer mi se krnj i sumnjiv čini naslov: duci Venetie sive Croatie, kako ga ima Rački: Doc. No. 138, p. 178. Godine 1116. (Smičiklas: Cod. II. No 25, p. 27.) nazivlje se istina Ordelafo Faledro: „dux Venetiarum, Dalmaticorum atque Crohaticorum," ali treba znati, da je onda već silom oružja bio zauzeo djelove primorske Hrvatske, pa je tako na ovoj činjenici mogao temeljiti svoj naslov vojvode ne doduše hrvatskoga, ali Hrvata. — Lenel: Die Entstehung der Vorherrschaft Venedigs, p, 18. drži pripovjest Dandola lažnom. KretschmayerGeschichte von Venedig, I. 1905. p. 447., točka 3. veli, da to Lenel ne pravom čini, ali svoj nazor ne podkrepljuje nikojim argumentom. I Hodgson, 1. c. nezna ništa o „duxu Croatiae." Interesantno jest, da već Švear; Ogledalo Iliriuma, smatra Dandolovo pripovijedanje o podijeljenju naslova „vojvode dalmatinskoga i hrvatskoga" upravo pozivom na Anu Komnensku ne osnovanim. Ako je ispravan naslov Vitala Faledra od g. 1094. (Muratori: Scriptores rer. ital. XII 251, u*„Antiq. It." ga nema, kao ni Tafel i Thomas): „de divinae gratiae largitate Venetiae, Dalmatiae atque Croatiae dux", tad je to svakako samovoljni dodatak, koj nema temelja u nikojoj bizantskoj hrizovulji, već se temelji na činjenici faktičnog posjeda i aspiracija. Kako nije bila u staro vrijeme nikakova tradicija, da bi car bizantinski poklonio bio Dalmaciju ili ća Hrvatsku Veneciji, dokazom nam je i prastara talijanska kronika, prozvana imenom „Chronicon Altinate", koja je bila i Dandolu izvorom (Simonsfeld : Andreas Dandolo u. seine Ceschichtswerke, München 1878., p. 79. i si.). Ova kronika priča baš obratno u 5. knjizi slijedeće: Tempore itaque illo quo Alexius Constantinopolitanum regebat imperium, Ordelafus Faleiro .... ad Ducatus . .. fuit promotus. Et cum Rex Ungarorum Jaderam invasisset eamqne ab eodem Imperatore, cui Veneti illam donaverant, violenter accepisset; Dalmaciam quoque occupasset, nec voluisset eam aliquatenus relinquere, idem Dux maximum fecit exercitum .... ad debellandos Ungaros. Tu se dakle veli obratno, da su Mlečani caru bili vratili Zadar, valjda otevši ga od Hrvatske nakon izumrća narodne dinastije. (Archivio storico italiano, Firenze, 1845., p. 152). '») Rački, Rad XXX., 127. sq. i Tafel i Thomas, 1. c. p. 65., stavljaju taj pactum u god. 1101., a Smičiklas: Codex II. nro 1., u g. 1101 —1102. Pauler u Szâzadok od g. 1888. p. 214 sq. stavlja ovu listinu u g. 1097. (Vitalis Falieri umre g. 1096., koje godine postane duždom Vitalis Michiel),
