VJESNIK 10. (ZAGREB, 1908.)
Strana - 86
86 je Mihael ,,αρχων, dux — princeps —• rex humski". Ali to shvaćanje nije opravdano. Mihajla zove papa u svojem pismu samo „dux", a to je znak, da on nije bio krunjeni kralj, nego samo knez zahumski. Na grobnoj ploči Jeleninoj zove se Mihajlo (kao i sin mu Stjepan) kralj, a to se na ovakovom mjestu jamačno ne bi reklo, da on nije bio doista kralj, nego samo knez. Po tome onaj kralj Mihajlo (a to nije mogao biti drugi kralj nego hrvatski) ne može biti istovjetan s Mihajlom, knezom zahumskim. Pavić izrazuje još svoje mnijenje ο postanku Dukljaninove i hrvatske kronike. One imaju za osnov neki „Libellus Gothorum, quod latine Sclavorum dicitur regnum", koji sam pop Dukljanin spominje. Taj se libellus po mni jenju Pavićevu u sadržaju svome od onoga, što car pisac bilježi u glavama 29—36 De admin. imper. ο Hrvatima i Srbima, razlikovao u tome, što je u svezi s tim u njemu bio prikazan najprije dolazak u opće Slavena u bizantinsku carevinu, a onda dolazak Hrvata, Srba i Bugara. No svršavao se s onim, što car pisac najposlije priča ο Tomislavljevu sinu Krešimiru i ο sinu poto njega Miroslavu (Svetoslavu), koga ubiše te se zemlja uslijed toga rasu.' Taj se libellus po mnijenju Pavićevu vjernije sačuvao u nekim mjestima u hrvatskoj kronici. Ona se iznajprije očito svršavala s glavama 20., 21. i 22., u kojima se pripovijeda ο Cepimiru te Svetožaku - Radoslavu po prilici onako, kako kod Konstantina ο Krešimiru i Miroslavu, jer što se u gl. 22—25. pri povijeda ο Seislavu, Tehomilu i Kolomanu, to je moralo biti dodano istom u 12. stoljeću. U gl. 26. kronika se opet vraća na Porflrogenetova Κρασημέρη, koga ovdje lijepo piše Krišimir, ali mu daje sinom Zvonimira, koji poput Miroslava pogiba od ubojničke ruke, samo što je ovo pričanje istom kasno u 12. stoljeću amo uneseno na osnovi onoga, što se ο tom pisalo u gl. 20—22. ο Svetoslavu (= Miroslavu). No i ono, što hrvatska kronika sadržaje od gl. 1—23., i ako po gdje vjernije čuva riječi onoga libella, opet se po mnijenju Pavićevu nije nipošto u njoj uščuvalo vjerno, nego naskroz prenačinjeno i preradjeno, i to u cijelosti onako, kako je taj libellus preradjen u kronici Dukljaninovoj. Dukljanin medjutim veli, da je osim onoga libella upotrebio i usmenu tradiciju. Ali kako u kronici dolaze zabilježeni i takvi dogadjaji, koji su se zbivali poslije popa Dukljanina (poslije g. 1119. po mnijenju Pavićevu), n. pr. za bizantinskog cara Emanuela (f 1180.), moramo uzeti, da su kasniji prepisači i ispravljači mijenjali i nadopunjivali obje kronike. Tako po mnijenju Pavićevu nije vjerojatno, da je pop Dukljanin pisao, da su za cara Anastazija (491—518.) došli Goti sa sjevera na jug, nego Bugari, a kasniji je nadopunjavač učinio u tekstu zbrku. Imena pako gotskih kraljeva: Bris-Brus, Stroil-Ostroil, uzeta su iz sličnih imena bugarskoga vladara Borisa i srpskog vladara Stroimira. Poradi toga kuša Pavić da ispravi i rastumači tekst obih kronika, i da dovede u sklad s drugim savremenim izvorima. Medjutim dolazi on svojim preudešavanjem teksta u opreku s Račkim glede odredjenja vremena, kada je Dukljanin pisao svoju kroniku. Po Paviću (str. 72.) imao je uvod pred prvom glavom u originalu glasiti ovako: „In nomine Dei omnipotentis creatoris coeli et terrae. Regnante in urbe Constantinopolitana imperatore Kaloioanne (1118—U46.), 1 1 Drugi broj je pogrješan mjesto: 1143.
