VJESNIK 10. (ZAGREB, 1908.)

Strana - 72

72 Požarna katastrofa od 29. travnja god. 1842. znatno je smanjila broj knjiga i rukopisa franjevačkoga samostana, s kojega se poraza nije mogao više oporaviti. Nekoje knjige i rukopisi i danas su još opaljeni, sjećajući svakoga posjetnika na 29. travnja 1842. Ta nezgoda elementarna kao i ponestajanje knjiga drugim načinom opomenulo je naše Franjevce, da bolje paze na svoju knjižnicu i arkiv. Smjestiše ju prema vrtu u zidom svođenu sobu. Bivši provincijal Franjevaca 0. Kajo Agjić, hrvatski književnik, Pleterničanin, proživio je posljednjih 40 godina svoga života u Požegi sve do svoje smrti 1. prosinca 1892. Doživio je 88 godina. Budući sam književnik, znao je visoko cjeniti knjižnicu i arkiv, te zbirke starina u samostanu. Samo je u tom znao i tjerati do skrajnosti, ne pustivši preko praga knjižnice ni takove ljude, koji su bili priznati iztražioci hrvatske povjesti. Agjić znao je u svoje vrijeme uz svoje drugove Franjevce, učitelje gimnazije požeške, umnožavati knjižnicu, pa nema novina, časopisa ni knjiga, koja je od početka hrvatskoga preporoda ugledala svijet, a da je ne bi prikupio samostanskoj knjižnici. Zbirka rukopisa također se po njem poveća. Sam ostavi opsežni rukopis „Povjesti crkvene", a nađena pisma u samostanskoj knjižnici dokazuju, kako je bio u živom pismenom saobraćaju sa svim znatnijim književnicima hrvatskim. Sabirući građu za opširnu monografiju grada Požege, ne bih se mogao ni okrenuti, da nije mnoge praznine ispunila obilna građa iz knjižnice i arkiva drevnoga požeškoga samostana Franjevaca. Nedavno su se u istom arkivu našle između ostalih, i dvije tri listine od veće zanimljivosti i važnosti. Dobrotom samostanske uprave evo ih rado priopćujem. I. listina tiče se narodnoga junaka fra Luke Ibrišimovića. Poznato je fra Lukino revnovanje za crkvu i domovinu za vrijeme izgona Osmanlija iz Požege i cijele Slavonije. Ne samo da je pisao mnoge poslanice biskupima, svojim glavarima i vojvodama, nego i samom caru Leopoldu I. Kad nije to pomoglo, nije žalio truda, nit se je bojao daleka puta, da i sam pođe do glavara svojih i do samoga carskoga prijestolja. Baš kad je na Sokolovcu kod Požege ne malim zaslugama fra. Luke Ibrišimovića izvojštena dne 12. ožujka, na Grgurovo 1688. sjajna pobjeda nad Turcima, dobiva fra Luka mjesec dana kašnje od generala franjevačkoga reda iz Rima dozvolu pismenu, da može u društvu fra Marina Lukačevića poći na 3 mjeseca u Beč „ut insinuata opera charitatis agere valeatis". Jamačno je fra Luka i tom zgodom obavio znamenitih poslova kod papinskoga nuncija i samoga kralja. Osim spomenute stvari zanimljivo je u tom rimskom dekretu, da se kraj fra Lukina imena stavlja pridjevak „de Bassiana* (Sravni