VJESNIK 10. (ZAGREB, 1908.)

Strana - 23

23 na taj način sav živež Fridrik nije dulje mogao da podsjeda Olomuc, pa budući da je čitava Sleska bila puna austrijskih četa, odluči se na uzmak preko Češke. On je 2. srpnja rano ujutru napustio opsjedanje Olomuca, a već je 11. srpnja bio kod Königsgrätza izgubivši kod toga dosta malo ljudi, jer ga je Daun stao progoniti tek 4. srpnja držeći isprva, da je Fridrik samo na oko uzmaknuo. Iza ove pobjede silno je porastao glas o Laudonu. No i Sisković mora da se kod toga osobito odlikovao. Bar nam naš Zaničić umije kazivati (str251.), da je upravo Sisković 2000 kola „činio u zrak uzvisiti", da je preoteo šest topova, zarobio 600 pruskih granatira („dugokapatih"), 800 prostih vojnika i 23 časnika, da je mnoge poubijao, ostale u nered stavio i rastjerao, najposlije predobio 1200 konja. Iz naše pak pjesme doznajemo, da je on zapovijedao Hrvatima, koji su tek nedavno prispjeli na bojište. A i Laurenčić pominje u onom „Pridavku" (str. 83.), da je Sisković prispio na bojno polje „kod Diebavie i Fulika" (njemački : Domstadtl, danas maleno mjesto, 34 kilometra na sjeveroistočnoj strani od Olomuca) nešto kasnije nego Laudon ,,z rukum vojnikov szkoro tak jakum", pa da je mnogo pridonesao pobjedi. Barun Josip Sisković bio je jedan od najuglednijih generala kraljice Marije Terezije. Rodio se 1719. godine u Segedinu, a umr'o je kao „Feldzeugmeister und Commandeur des Maria-Theresienordens" u Pragu 4. veljače 1783. Vrijedno je još pripomenuti, da je on vitezom reda Marije Terezije postao 1. kolovoza 1758. godine, očito poradi junaštva, kojim se odlikovao u navali na prusku prtljagu kod Domstadtla mjesec dana prije toga (vidi Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich . . . von dr. Constant von Würz b ach, svezak XXXV, str. 32.) S ovo nekoliko bilježaka bio bi drugi dio naše pjesme po mom sudu dovoljno objašnjen. Treba još objasniti prvi dio, prema kojemu je 1758. godine vladala u Hrvatskoj velika glad. Znajući, da je odmah prvih godina sed• mogodišnjega rata sva sila*najkrepčijih ljudi morala iz Hrvatske krenuti u rat protiv Prusa, lako možemo razabrati, da u Hrvatskoj nije bilo dosta ljudi, koji će obradjivati polja, pa da je zbog toga i ljetina bila slabija. Ali velika jc glad pritisla zemlju istom 1764. godine, kad se nakon dovršena ratovanja mnogo ljudi vratilo kući, a ratarstvo je dotle bilo već sasvim zapušteno. Ovu glad, koja je najjače mučila karlovački generalat i hrvatsko primorje, pominje i Krčelić (Annuae, str. 608., u Smičiklasa str. 481.). No da je jača glad pritisla Hrvatsku i 1758. godine, toga Krčelić u rečenom svom djelu nije zabilježio. Sto više, za godinu 1757. primjećuje on izrijekom (str. 466.,,u Smičiklasa str. 357.) da je bila plodna (annus fertilis), samo što se i u mjoj nastavila „animalium altiliumque lues". Ipak doznajemo odrukud, da i 1758. godina nije bila osobita. Čuli smo već prije, da je zima 1758. godine dugo trajala, pa da je još mjeseca travnja bilo po gorama izobila snijega. A iza duge zime mora da je naglo nastupila neobična žega, dok čitamo u Laurenčićevu

. „Pridavku" (str. 84.), da je pukovnik „Wachtmeister" Petar Botićki mjeseca lipnja ove godine odveo u tabor 1000 krajišnika ,,z odlučenimi za regimente ljudmi", a od ovih da su mnogi „zbog velike vrućine" na putu poumirali. Ove se vijesti podudaraju s onima, što ih o nagloj promjeni vremena čitamo u našoj pjesmi (st. 170. i d.). A da je i kuge bilo u Hrvatskoj 1758. godine,